Moram hitno platiti račun izdavaču. Odlazim u jednu banku u Sopotu. Tamo gužva jer je Badnjak. Čeka dvadesetak ljudi. Rade samo dva od četiri šaltera. Uzmem broj i sjednem.
Na jednom šalteru službenica čavrlja očito sa svojom prijateljicom koja je obavila transakciju, pa sad riječ-dvije o dječici, o sniženju cijena u Avenue Mallu, o ljubavniku, zločestom mužu, kiseloj repi s grahom...
Smiju se, ali to nikako ne prestaje. Pogledam okolo – mali uredi puni službenika koji pijuckaju kavu u to kasno popodne, ali nikome ne pada na pamet otvoriti i ostale šaltere da sve to nekamo krene.
>> Hrvatski iseljenik priznao: Zbog ovih 5 stvari bih se vratio u domovinu
Sjetim se kako to ide u Melbourneu.
Šef banke – tko bi drugi tako drsko i samouvjereno, kao paun marširao gore-dolje čekaonicom, pa iz ureda u ured, tako da bude primijećen – s prijezirom gleda na nas jadne ubundane mizerije u zimskim kaputima.
Ispred jedinog šaltera koji sada radi stoji starija gospođa, po izgledu nekakva bivša učiteljica, gnjavi nešto oko svoje mirovine koju nije dobila, čudi se, križa...Ova na šalteru joj objašnjava, provjerava knjižicu, opet čuđenje, stajanje, ženska se ne odvaja od šaltera 15 minuta.
Ja čekam da dođe netko, da se pobuni, da pita što se događa, da je iznese – ali nitko ništa.
Dolazi sve više ljudi, a na šalteru ni makac. Zaglavio se babac i ni mrdac. Na šalteru do njih službenica i dalje veselo čavrlja sa svojom prijateljicom koju ne namjerava pustiti očito do poslije Božića.
Poslije 18,5 minuta, prozvan je mladić u nekim neurednim trapericama i jakni, u kojoj je valjda posljednjih mjeseci pekao burek od sira i špinata.
Objašnjava on nešto službenici, službenica njemu, vadi dokumente, maše rukama, službenica niječno vrti glavom, on podiže glas, pita kako je prošli put moglo, a sada ne može, vadi dodatne dokumente, nastavljaju raspravljati, masno opsuje, opet rasprava, 15 i više minuta te nakon toga dečko iznerviran odlazi.
Ali vidi vraga, prethodni babac vratio se i preko reda šmugnuo drito na šalter. Još je nešto zaboravio babac pitati. Opet pet, deset minuta, a ovce i koze Gospodnje naokolo u čekaonici sjede mirno i trpe svoj usud, kao što se trpi javašluk u Saboru.
Nitko da bi pisnuo, nitko da bi se požalio tom namrgođenom vjetropiru od šefa koji maršira svakih deset minuta jer treba valjda ispucati energiju koju je prošle noći napucao u sebe kod punice na večeri.
Nitko da priupita zašto se ne otvora još koji šalter, zašto službenice nisu efikasnije, ništa, čista Eurolutrija.
Došlo mi do grla, izbile mi žile na sljepoočnicama. Otišao sam do prvog kafića, naručio kavu iako sam namjeravao popiti litru konjaka da se smirim, ali razum je ipak prevladao.
Pijem kavu, prevrćem po Facebooku, čitam Večernji i vidim da je prošlo više od jedan sat otkako sjedim ovdje.
Ustanem, krenem natrag u banku dok ne zatvore pa da vidim što mi je usud namjerio s brojem koji zgužvan nosim u džepu, jesam li zakasnio, pa sve ispočetka – ili ću imati malo sreće poslije svega.
Ne vjerujem svojim očima kad za nekih pet minuta na ekranu ugledam svoj broj.
Objasnim službenici na šalteru situaciju, da hitno trebam platiti račun, a mačka me prekine i vrlo neljubazno pita: "Imate li račun kod nas?"
"Nemam", velim ja. "Pa onda idite u banku s kojom imate račun".
"Pa daleko je", velim ja. "Kako daleko?" "U Australiji".
Mačka se smrkne k'o da sam joj oca, mater i dvije tetke opsovao.
"Onda ne možete!" "Kako ne mogu, pa valjda ima načina da platim taj vražji račun, hitno je".
"Nema". "Nema?" "Nema". "Pa prošle godine platio sam bez problema u vašoj banci na Črnomercu". "Idite onda u našu banku na Črnomerec".
Dođem kući, psujem, otvaram prozor, hoću se bacit' s četvrtog kata dolje na ulicu, žena me vuče i moli da to ne radim jer ću uništiti nečiji auto, svi su parkirani na nogostupu ispod našega prozora kako bi se pješaci mogli služiti cestom.
Sutra ujutro odem u neku Reisffeissenngebaunstundurme banku ili tako nekako (osjećam se k'o moj djed u Austro-Ugarskoj, u vojsci je sve na njemačkom) i obavim stvar za desetak minuta, skupa s čekanjem.
Kaže mi službenica ljubazno: "Izvadite novac tu iz automata i uplatite račun kod mene". "Molim? Tako jednostavno?" "Da. U čemu je problem?" "Hvala!"
Znači i u Hrvatskoj se može, samo tu ovisiš isključivo o raspoloženju službenika i dobroj volji dragoga nam Spasitelja.
Za ovako ponasanje na radnom mijestu nije drzava i vlada odgovorna , nego neodgovorno ponasanje pojedinaca na radnim mijestima koji se onda zale na slabe plate i odnos poslodavaca prema njima te misle da ce se u Njemackoj moci isto tako ponasat.