Da život doista piše romane, upućuje i gastarbajterska priča Igora Vukančića. Čapljinac Igor radio je kao konobar dok se nije, u potrazi za boljom zaradom, našao u Austriji, gdje je u okolici Beča, uz pomoć rodbine, našao posao iz snova – njeguje konje. Ustvari, poput Roberta Redforda u filmu "Šaptač konjima", odnosno Toma Brookera, junaka istoimenog bestselera pisca Nicholasa Evansa, Igor i doslovno priča s konjima.

6

Makybe Diva

Hrvat u Australiji nazvao kobilu po imenima svojih tajnica, a onda je uslijedilo iznenađenje

Pažnja i hrana za konje

Na upit kako izgleda posao "šaptača konjima", naš sugovornik odgovara: "Radim na privatnom imanju, na farmi koja ima 27 različitih vrsta konja, od malih ponija preko haflingera do sportskih velikih konja, srednjih, raznoraznih naravi. Jedni odlaze na natjecanja, drugi služe za rekreacijsko jahanje. Konje pazim, hranim, izvodim na pašu... Ima malih, ponija, ali i golemih konja, visokih 187 centimetara, svakakvih naravi, kao i ljudi."

Ovaj zanimljivi Hercegovac, koji je visok oko 170 centimetara, otkriva kako već tri godine uspijeva da mu i četveronožni kolosi jedu iz ruku: "Prvo što su me naučili kad sam došao na taj posao bilo je – ne smiješ se bojati konja! Konj to osjeti, ako se ti bojiš, onda je on neposlušan, želi pobjeći, podivljati. Ako si opušteniji, imaš nešto pri ruci da im daš, neke žitarice, voće, mrkvu, jabuke, onda su dobrodušni."

Mario Harapin

Zadovoljan poslom u Austriji, no planira se vratiti u domovinu

Na opasku da i konji vole mito, nastavlja: "Moglo bi se reći. Moj radni dan počinje u šest i pol, slijedi hranjenje, nakon čega se konji puste da pola sata ili sat jedu žitarice, voće, mrkve, jabuke, sijeno i travu, a onda se izvode van u tzv. kopele, ograđene strujom. Izvodim ih dva po dva, sa štikovima. Na ispaši budu do ručka, pasu i trče, onda se poslijepodne uvode na ručak, ponovno je hranjenje, između izvođenja i uvođenja slijedi čišćenje, treba se sve izbaciti, ubaciti, počistiti... Moje radno vrijeme kreće se od 6.30 do 13.30, dakle, oko sedam sati dnevno. Na poslu se smjenjujem s bratom u ciklusima od po tri mjeseca."

Farme konja, brojne oko Beča, ističe junak naše priče, funkcioniraju poput marina za jahte, izdaje se mjesto na farmi – staji, a konji su različitih vlasnika. Na upit kako s njima komunicira, Igor priznaje: "Na početku nije bilo lako, znao sam samo riječ-dvije njemačkog, bio sam ga prisiljen naučiti. Tako da sam ono osnovno naučio, već se poprilično sporazumijevam. Posao je takav da se jezik i ne mora znati, zna se što treba raditi – nahrani, očisti, izvedi, uvedi, uvijek je ista rutina posla, svaki dan."

Teške godine

Osim ljudi i konja, u rat su morala poći i zvona

Međutim, dok radi, Igor i doslovno razgovara s konjima, evo i zašto: "Razgovor je vrlo bitan, pogotovo s konjima koji su nemirniji. Dosta toga ovisi i o vremenu, ako je vjetar, puše, kiša, grmljavina, konji su onda divlji, doslovno. Ne svi, ima razlike, recimo, stariji konji uglavnom su mirni, s njima se lako iziđe na kraj, nema problema, dok je kod ovih mlađih kao i kod ljudi, što je mlađe – to više divlja. Što je konj stariji, on je mirniji, s njima nema nikakvih problema."

I konji su meteoropati

"Upravo tako, kad je vrijeme loše, tipa vjetar i kiša, onda se mora posebice paziti, strašljive su životinje. Ako je neki konj jako uznemiren, moraš mu prići, s njim porazgovarati, da osjeti da si uz njega. Tako je i kad radiš u staji, bez obzira na to jedu li konji ili stoje, trebaš im nešto govoriti. Vole oni blizinu čovjeka", napominje naš sugovornik, dok na upit na kojem jeziku razgovara s konjima – hrvatskom ili njemačkom, uz osmijeh dodaje: "To im je svejedno, bitno je da te čuju! Ne možeš doći među njih pa šutjeti, to ih uznemiri, treba s njima pričati, nekima i šaptati, onda su zadovoljni, mirni i krotki."

Video sadržaj

Ante Rašić

'U Austriji sam radio kao vozač kočije. Ondje se od kvalitetnog rada može dobro živjeti'

Umjesto našim ljudima najčešće suđene bauštele, Igor je dobio posao o kojem nikada nije ni razmišljao. Čak su i konji za njega bili nepoznanica, a sada se s njima druži. Kaže da se štošta može naučiti, čak i od konja, a pogotovu njihovih vlasnika. Bez obzira na to koliko bogati bili, kad dođu obići ljubimca, svi su isti, čiste, timare, izbacuju gnojivo...

Zanimljivo, dok u BiH kovački posao izumire, u Austriji su potkivači konja na cijeni, tim se poslom bave isključivo Austrijanci, a zarade su velike.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’