Austrijski mediji izvijestili su da je biskup dijeceze Željezno u austrijskom Gradišću mons. Egidije Živković (54), nakon upečatljive propovijedi na svečanoj svetoj misi u dubrovačkoj katedrali na 1045. Festu sv. Vlaha u veljači ove godine, na kojoj se okupio veliki broj vjernika i politički vrh Republike Hrvatske, pozvan da predvodi i svečano euharistijsko misno slavlje u zagrebačkoj katedrali.
Bit će to u nedjelju 21. svibnja u 10 sati, završnog dana trodnevnog povijesnog hodočašća gradišćanskih Hrvata iz Austrije, Slovačke i Mađarske u Zagreb, prvog nakon 500 godina.
Koji je cilj tog hodočašća?
Cilj je ovog prvog zajedničkog hodočašća gradišćanskih Hrvata iz Austrije, Slovačke i Mađarske, organiziranog u znaku Europe i dogovorenog s mojom biskupskom subraćom, s obzirom na to da živimo u novoj Europi, iznaći nove putove suradnje i povezivanja, kako mi kažemo, sa starom domovinom. Zato smo i odlučili prvi put nakon 500 godina hodočastiti u njezin glavni grad i prvostolnicu Zagreb, gdje je i grob blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Naravno da ćemo se dotaći i aktualnih hrvatskih i europskih tema koje zaslužuju pozornost i sa Stepinčeva groba odaslati poruke. No, izuzetno nam je važno da na misi, koja će biti na gradišćanskohrvatskom jeziku i izravno će je prenositi Hrvatska televizija, pokažemo bogatu povijest, iskustvo i vjersko i jezično bogatstvo gradišćanskih Hrvata. A da bi to mogli pratiti i ostali vjernici u zagrebačkoj katedrali, napravili smo i posebnu brošuru.
Namjeravate li upozoriti i na znatan potencijal svih Hrvata izvan Hrvatske?
Naravno! Gradišćanski Hrvati su mala, ali vjerojatno najstarija grana hrvatskog naroda, podijeljena na tri države – Austriju, Mađarsku i Slovačku – i četiri biskupije. Zato je važno jedinstvo, međusobna suradnja i povezivanje sa svim ostalim Hrvatima, uključujući i one u domovini naših praotaca. Jer mogućnosti komuniciranja unutar Europe koje sada imamo, u vrijeme željezne zavjese nismo imali i to moramo iskoristiti.
Zato ste pri nedavnom susretu s predsjednikom hrvatske Vlade Andrejem Plenkovićem najavili osnivanje kulturno-povijesne udruge simboličnog naziva "Hrvat S.A.M.", koja bi pod europskim krovom okupila sve gradišćanske Hrvate?
Mi smo mala grana hrvatskog naroda i ako se nećemo otvarati i ići na izvore svježe vode naše matične zemlje, osušit ćemo se. Za mene je to razmjena dobara, od koje svi imaju koristi. Zato i namjeravamo u jesen ove godine utemeljiti Društvo "Hrvat S.A.M", koje će okupiti gradišćanske Hrvate iz Slovačke, Austrije i Mađarske.
Premijer Plenković obećao je pomoći djelovanje te udruge te inicirao da se u njezin rad uključe i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Je li to izvedivo?
To je dobro pitanje. Mislim da bi takvo što bilo moguće tek u drugom koraku. Prvo se moramo mi gradišćanski Hrvati iz spomenute tri zemlje okupiti i bolje povezati s Hrvatima u matičnoj zemlji Hrvatskoj, a potom s Hrvatima u BiH, odakle i mi vučemo porijeklo.
Uvijek iznova posebno ističete značaj jedinstva i sloge među Hrvatima. Kako namjeravate raščistiti neslogu dijela gradišćanskih Hrvata u vašoj biskupiji?
Crkva je uvijek bila ta koja je poticala dijalog i radila nove iskorake. Jedan od iskoraka u 21. stoljeće treba biti i Udruga "Hrvat S.A.M.", čije osnivanje nekima u Gradišću ne odgovara. Ne znam zašto jer to društvo neće biti ni protiv jednog postojećeg gradišćanskohrvatskog društva niti se preklapati s njihovim djelovanjem. Naprotiv, samo neka ona i dalje rade kao i dosad, i Bogu hvala da ih imamo tako mnogo. Sporno je da nekima smeta otvaranje preko granice. Ne smijemo se bojati otvaranja i zatvarati se u vlastito dvorište nego gledati preko plota i povezivati se ako želimo očuvati i dalje razvijati hrvatski identitet i jezik, presudan za opstanak hrvatske manjinske zajednice. A za to je potrebna sloga jer ona je moć koja olakšava postupke gradišćanskim Hrvatima u europskom kontekstu.
Predbacuju vam da već postoji prekogranični Koordinacijski odbor sa sličnim djelovanjem u koji je uključena i Crkva?
Iako sam gradišćanski Hrvat i biskup nije mi poznato da postoji udruga koja objedinjuje gradišćanske Hrvate iz Austrije, Slovačke i Mađarske, nego smo vezani ili uz Beč ili uz Gradišće. Možda postoji suradnja između sela ili obiteljski povezanih osoba, ali ona prava, sustavna povezanost na europskoj razini, koliko je meni poznato iz naše povijesti, još ne postoji.
Očuvanje identiteta gradišćanskih Hrvata, na neki način, pripisujete djelovanju Katoličke crkve.
Gradišćanski Hrvati čuvari su i promotori hrvatskog kulturnog i jezičnog identiteta, ali uvelike zahvaljujući i zaslugama Katoličke crkve. Faktično je više od 500 godina Crkva bila jedino mjesto na kojem su ljudi mogli iskazivati svoju vjeru, njegovati svoj jezik, tradicije i običaje, prenoseći ih s koljena na koljeno. Ja sam potomak Hrvata u 18. koljenu. Gradišćanskohrvatski tek sam kasnije naučio u školi putem Crkve i moje obitelji. Kada su se Hrvati doseljavali u Gradišće, s njima su dolazili i njihovi pastiri, uglavnom oci franjevci, pa nisu bili u opasnosti od protestantizacije, s obzirom na to da je u tijeku bila reformacija, već su na taj način uspjeli očuvati svoju vjeru i materinski jezik. Zato je važno da Crkva nastavi ići tim putem i napravi sve što može da ljudi pjevaju i mole se na svom materinskom jeziku.
Unatoč tome zabrinjavajuće je sve veće opadanje hrvatske jezične kompetencije kod mladih naraštaja gradišćanskih Hrvata. Kako to zaustaviti?
Moramo biti realni, asimilacija je uznapredovala i velika je, i to od sela do sela, od župe do župe, što me kao gradišćanskog Hrvata i biskupa izuzetno boli, kad vidim da naš jezik i kultura polako izumiru. Mnogo toga je u posljednjih tri do pet desetljeća asimilirano, no nadu budi neka nova renesansa kod mladih o važnosti čuvanja hrvatske jezične baštine. Jamac našeg opstanka je da se gradišćanskohrvatski čuva, ali i uči standardni hrvatski jezik. Zato je Crkvi važno da utječe i na austrijsku Vladu da stvori uvjete da se naša kultura i jezik u Gradišću održe.
Kakav je odnos Crkve i države u Austriji?
Odnos je dobar. Država i Crkva su odvojene, ali prijateljski surađuju. To nije striktna odvojenost kao u Francuskoj, nego otvorenost za suradnju. Država vidi da je Crkva mnogo toga pozitivnog učinila posljednjih desetljeća, ne samo na crkvenom području, nego i na području školstva, socijalnih i karitativnih pitanja i da se ne miješa u dnevnu stranačku politiku.
Smijete li onda i u Austriji isto tako otvoreno i vatreno propovijedati kao u Hrvatskoj?
Crkva u Austriji toliko je slobodna da slobodno može navještati evanđelje, ali i nešto kazati što možda u političkom životu nije moderno da se kaže ili je protiv postojećeg trenda. Ali ja sam u tome uvijek bio otvoren i iskreno govorio i to želim i dalje zadržati.
Kako komentirate nedavno objavljene podatke da Katoličku crkvu u Austriji godišnje napusti više od 50 tisuća katolika?
Više nego žalostan podatak. To je svake godine jedan izgubljeni grad od 50 do 60 tisuća stanovnika. Treba pogledati tko su ti ljudi koji okreću leđa Crkvi. Najčešće oni koji su, vezano uz Crkvu, nešto negativno doživjeli ili se više ne mogu identificirati ni s Crkvom ni s Isusom Kristom. Biti praktični vjernik, odnosno vjernik kada zatreba, za blagdane, krštenje, firmanje i vjenčanje, simptom je i fenomen današnjeg zapadnog kršćanstva koje živi u blagostanju i u kojem je materijalno ispred duhovnoga.
Očito treba pronaći novi način izražavanja i postupanja prema tim ljudima, ako želite zaustaviti odlazak vjernika?
Sigurno. Crkva se treba otvoriti i ući u dijalog s vjernicima i svijetom, a to govori i Drugi vatikanski sabor, kako bi naš nauk i ono što propovijedamo bilo i malom, običnom čovjeku razumljivo. Mnogo toga treba mijenjati, a ljude se ne smije osuđivati nego, kako je rekao papa Franjo, širiti Božje milosrđe.
Što biste vi poručili mladim ljudima koji su na putu traženja vlastita identiteta i mjesta u društvu?
Da se ne srame svog porijekla i da njeguju svoj identitet, jezik i kulturu bez obzira na to gdje bili i da ih prenose na buduće naraštaje.
Dobra poruka i za mlade koji masovno napuštaju Hrvatsku?
To je poruka svima. A to što se mladi ljudi iseljavaju iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine jer su izgubili perspektivu i nadu, velika je tuga i žalost. Čuo sam da je Hrvatsku napustilo 100 tisuća mladih. To iseljavanje treba hitno zaustaviti i mladima otvoriti nove obrazovne i radne perspektive, da ostanu na svojim ognjištima. U suprotnom uništit ćemo budućnost zemlje i ostati u močvari prošlosti i demografskog sloma. To vrijedi i za Hrvate u Gradišću.
Kakvi su prema vašoj ocjeni odnosi između hrvatske i austrijske Katoličke crkve?
Odnosi Katoličke crkve u Austriji s katoličkim crkvama u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini vrlo su dobri, ali želimo ih još produbiti pa ćemo sljedeće godine proljetno Plenarno zasjedanje austrijske Biskupske konferencije održati u Sarajevu. Tako ćemo bolje povezati naše vjerske i povijesne korijene. U bilateralnim vezama sigurno možemo još mnogo toga zajedničkog učiniti, pogotovo na socijalnom i karitativnom planu i ublažavanju kriza, siromaštva i bijede u Europi i svijetu.
Spomenuli ste krize. Jedna od "vrućih" europskih i svjetskih tema je izbjeglička kriza, kojom ste se i vi sustavno bavili kao donedavni zastupnik Biskupskih konferencija zemalja Europske unije.
Prvo i najvažnije je donijeti europsko rješenje kojega još nema. Ovako kako to EU radi zaista nema nikakvog smisla i svrhe, nema ni glavu ni rep pa sve na kraju završava u nacionalizmima. Svaka zemlja pogođena izbjegličkim valom donosi vlastite zakone i zatvara se jer se želi nekako zaštititi. Ja sam za kontrolu, ali moramo ostaviti mjesta i za one koji su po međunarodnim konvencijama stvarno izbjeglice i prognanici i pomoći im da započnu novi život. Za našeg bližnjega moramo biti otvoreni. To ne znači biti slijep i glup i ne kontrolirati tko nam ulazi u zemlju.
Nadate se da će EU uskoro ozbiljnije pristupiti rješavanju izbjegličkog pitanja?
Ako EU to pitanje, koje sigurno nije lako, zajednički uskoro ne riješi, sljedećih nas godina čekaju veliki problemi.
Kako gledate na problematiku izbjeglica u kontekstu terorističkih napada?
To je velik problem. Kontrole su važne, ali i bolja integracija stranaca u austrijsko društvo nego proteklih desetljeća kako se ne bi stvarala paralena društva koja djelomično sada imamo. Zato se mora dobro voditi računa koliko je došljaka doista moguće uspješno integrirati kako ne bi došlo do porasta populizma i socijalnih nemira.
Kako Katolička crkva u Austriji pomaže pri zbrinjavanju i integraciji izbjeglica?
Državne institucije i Crkva zajedno djeluju da pozitivno odgovore na taj izazov. Što se tiče Željezanske biskupije, mi smo i do sada pomagali integraciju, kontrolirajući gdje su po našim selima i gradovima smješteni izbjeglice te stupali u kontakt s njima. Posebno je uspješno primljena večer zajedničkog druženja u našoj biskupiji na koju dolaze kako izbjeglice tako i domaće stanovništvo i međusobno se upoznaju s različitostima kultura i načinima življenja. Te su večeri izuzetno dobro posjećene i za njih je veliko zanimanje.
Kakve su veze s drugim vjerskim zajednicama?
Što se tiče ekumene u našoj biskupiji i općenito u Austriji, veze su dobre i imamo zdravu povijest i pozitivno iskustvo, osim s muslimanima. S njima je suradnja teška. Na području moje biskupije ne mogu naći nikoga iz islamske zajednice tko je odgovoran za ovaj teritorij i s kim bih se mogao dogovarati i savjetovati. Kod muslimana, za razliku od drugih konfesija, ne zna se hijerarhijska struktura i to nam stvara prilične probleme.
Koliko se vaš život danas poklapa s onim što ste zamišljali kad ste se odlučili za svećenstvo?
Nikada se nisam pokajao što sam krenuo tim putem. Sretan sam na tom putu koji nije uvijek lagan, ali za mene ima veliku vrijednost. Ponekad može biti težak ili čak križni put, i stvari koje sam si u djetinjstvu zamislio, još i danas za mene imaju veliku vrijednost.
I na kraju, mogu li se gradišćanski Hrvati nadati i svom prvom kardinalu, nakon što je bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn nedavno najavio povlačenje za tri godine?
Ovo je pitanje velika čast za mene (smijeh), no je li i realno, druga je stvar. Istina je da će kardinal Schönborn za tri godine imati 75 godina i da se potom želi povući. Sve ostalo je u rukama Svetog Oca i Vatikana, a ja sam u Gradišću, pogotovo u Željezanskoj biskupiji jako sretan.
