Naslovnica Priče

Filmska priča o Hrvatu koji je sudjelovao u izradi B-1 bombardera i Black Hawk helikoptera

Sudjelovao je u izradi američkih borbenih zrakoplova i helikoptera, bio je testni inženjer automobilske industrije, u mladosti se okušao kao gimnastičar i stolar, a ostatak života provest će u ulozi cijenjenog vinogradara, vinara i matičara Cincinnatija
04. rujna 2016. u 13:16 33 komentara 31904 prikaza
Krešo Mikulić
Foto: Matej Pavelić
Pogledajte galeriju 1/16

U obitelji Mikulić slavilo se 13. rujna 1934. godine. U kolibi bez struje i vode prekrivenoj slamom rodio se Krešo koji će četiri desetljeća kasnije postati traženi inženjer u svjetskom zrakoplovstvu.

Naš sugovornik je s još 12-ero braće i sestara odrastao u Vučipolju.

"Prijatelji su se čudili koliko nas ima, a ja sam im odgovarao: 'Pa ljudi moji, tad nije bilo struje'".

Uz Krešu, živa je još samo jedna sestra koja svoju starost provodi u Zagrebu.

Priča ovog američkog junaka nije klasik. Rođen je u vremenu kad je putovanje od jednog do drugog sela trajalo danima.

Sestra mu se utopila, braća su stradala od bolesti, a i on se jednom izvukao za dlaku. Kroz suze prepričava majčine riječi.

"Kao jednomjesečnu bebu stavili su me u košaru, prekrili dekom i objesili ispod kola jer nismo svi mogli stati na njih. Kad smo nakon sati i sati vožnje stigli kući u Grude, zaboravili su na mene. Majka se tek navečer sjetila i počela je plakati jer je mislila da sam mrtav".

U Zagrebu se okušao kao gimnastičar, nije htio, poput svih u selu, biti običan tesar, nego stolar. Preživljavao je od rada s drvetom, dok je u glavi zamišljao konstrukcije mehaničkih dijelova nekog motora.

Stariji brat ga 1952. godine šalje u banjalučku drvnu školu, ali Krešo dolaskom shvaća kako za njega nema mjesta u razredu.

"Od kukuruza sam napravio kuću i ondje spavao, a šljive su mi bile sva hrana. Suze su padale niz moje lice i što prije sam htio otići u Sarajevo, no željezničar mi nije dopustio da se ukrcam na teretni vlak. Ipak, neki dobri ljudi su skupili 150 dinara i tako sam se vratio kući".

Kad je brat saznao za Krešinu sudbinu, razočaran je otišao u kavanu i naručio litru rakije.

"Konobarica ga je pitala ima li kakvih problema i može li mu nekako pomoći. Kad joj se nakon dosta čaša povjerio, odvela ga je do direktora Tehničke škole Sarajevo. Sjedio je blizu njega. Oni su razgovarali, a ja sam primljen u školu, uz uvjet da moram biti dobar učenik. Jer, u protivnom će me izbaciti".

I nije bio tako loš. Naprotiv, ostat će zapamćen kao najbolji učenik u cijeloj generaciji koji je dobio i stipendiju.

Elektrotehnički fakultet u Zagrebu upisuje 1956. i završava četiri godine poslije.

U Končaru se zapošljava 1963., a iz domovine odlazi nakon dvije godine, prvo u Kanadu. Ondje se šokirao velikom hladnoćom i zagrijavanjem prometnica. Prvi put je vidio i kuće izgrađene isključivo od drveta.

"Bilo mi je preteško jer je sve izgledalo potpuno drugačije i veće. Na primjer, automobili su imali najmanje 400 konjskih snaga".

Kreši je kanadska vlada platila put kako bi pomogao jednom nuklearnom postrojenju. U tom trenutku, novac je za njega bio sporedna stvar.

"Pitao sam jednog Nijemca: 'Kakvo je ljeto ovdje?', a on mi je odgovorio: 'Nemam pojma, prijatelju. U Kanadi sam samo 11 mjeseci'. Stvarno nisam mogao podnijeti tu hladnoću. Kad dođete u posjet nekome, morate ostaviti automobil da radi jer ga više nećete moći upaliti. Dugo sam razmišljao što napraviti".

I tako je hladni Winnipeg 1969. zamijenio vjetrovitim Chicagom.

"Odmah sam se zaposlio kao projektant u tvrtki koja je razvijala reaktor sustave za nuklearke. Iako nisam znao engleski jezik, uskoro su mi dali zelenu kartu".

Nakon toga kreće strelovit uspon njegove karijere. Krešo ni ne sluti da će postati traženi inženjer u svjetskom zrakoplovstvu.

No, problem je bio u tome što se mora preseliti u Cincinnati. Godina je 1970.

Krešo Mikulić | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Prvo sam pomislio, što ću tamo, pa to je selo. Chicago i Cincinnati se ne mogu usporediti. Nisam htio ići, no stalno su me pozivali na razgovor. U jednom trenutku pomislio sam zašto ne, idem barem vidjeti to selo. Direktori tvrtke su mi rekli neka samo dođem na aerodrom i kažem svoje ime, da će oni sve riješiti. Tako je i bilo. Taksist se uplašio da mu neću platiti vožnju pa je tražio novac unaprijed. Čuo je kako ne znam engleski jezik i tko zna što je još pomislio".

Krešu su u hotelu dočekali predstavnici tvrtke, njih desetero. I prvi problemi već su krenuli.

"Nisam znao kako ih pozdraviti, samo sam mahnuo rukom. Sljedeći dan su mi pokazali sjedište i pitali kada ću početi raditi. Nakon nekoliko tjedana razmišljanja prihvatio sam ponudu".

Naš sugovornik je, valjda poput većine hrvatskih iseljenika, planirao zaraditi nešto novca kako bi u domovini kupio kuću i automobil. I vratiti se zauvijek.

"Bilo je, još samo godinu, još samo godinu i evo gdje sam danas. Djeca su htjela ostati ovdje i više nisam imao izbora".

Kada je Krešo počeo raditi u Americi, plaće inženjera bile su 15 tisuća dolara mjesečno. Kaže da to tada nisu bili veliki novci, ali je život bio povoljniji.

"Počeo sam štedjeti, no onda su došli obiteljski problemi, po tko zna koji put. Brat se razbolio, imao je 70 kamenaca u bubregu. Bio je rekorder u Americi, o njemu su pisali mediji. Operirao ga je William Boyes, jedan od najvećih svjetskih specijalista za bubrege koji je liječio i Tita. Mnogima nije bilo jasno kako sam ga uspio dobiti – operacija je stajala 300 tisuća dolara. Živio je još 25 godina, a nakon smrti napravio sam vino njemu u čast i nazvao ga Brother Joe. Inače, to je danas najbolje vino u Ohiju".

Kao najveći trenutak u svojoj karijeri, Krešo nam pokazuje fotografije iz 1976. i govori o sudjelovanju u razvoju američkog bombardera B-1.

Krešo Mikulić | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

"Tad se vodila borba između Rusa i Amerikanaca, no naš ekonomski potencijal bio je ogroman: čak 500 tisuća ljudi je sudjelovalo u vojnim projektima. Tvrtka za koju sam radio nije bila velika, ali je pobijedila na natječaju za izradu crpke goriva motora. Evo kako je do toga došlo – predsjednik Uprave me nazvao i pitao možemo li ju napraviti. Nisam znao što mu odgovoriti, jer nikad u životu nisam ni na slici vidio takvu crpku, a ne možeš reći ne znam. Kad sam mu rekao kako mislim da možemo, on me zagrlio".

Uslijedio je odlazak u Cleveland u kompaniju zaduženu za razvoj zrakoplova.

"Kad sam vidio slike na zidu prijašnjih modela, pomislio sam: 'Budalo jedna, što radiš ovdje, samo se sramotiš'".

A Krešin primjer pokazuje da je u životu tanka granica između uspjeha i poraza, šale i istine.

"Kako bi bili sigurni jesmo li stručni, pitali su nas za debljinu jednog mehaničkog dijela. Odgovorio sam im 9,3 centimetara, a ne okruglo deset, kao većina drugih inženjera. Oni su mislili da sam ja to sve točno proračunao. Blefirao sam, naravno, samo da ostavim dobar dojam. Poslije tog razgovora molio sam Boga da me odbace".

Ali, nisu. U projektnoj dokumentaciji za svih šest kompanija koje su se natjecale za izradu prototipa pisale su dimenzije – i to one Krešine.

"Kad sam pitao nadređenog odakle im te brojke, on mi je odgovorio: 'Vjerojatno su naši inženjeri računali kao i Vi'", kroz osmijeh prepričava naš sugovornik i dodaje: "Ajme, nisu valjda kao ja".

Priručnik s tehničkim specifikacijama za izradu crpke goriva motora na američkom B-1 bombarderu imao je tisuću stranica.

"Kad sam napravio crpku, moja tvrtka ju je poslala na testiranje. Rezultati su pokazali da je najbolja! Bolja i od Westinghousea i od General Electrica. Bio sam presretan. Uslijedili su bolji uvjeti rada, veća plaća i nezamislivo poštovanje".

Pred Krešom i sada njegovom uglednom kompanijom bio je drugi izazov – Black Hawk helikopter.

"Trebali smo napraviti motor od 15 konjskih snaga koji ne smije biti teži od deset kilograma. U tvrtki su me pitali možemo li i odgovorio sam potvrdno. Bilo je velikih problema, čak smo morali bušiti osovinu da smanjimo težinu, ali uspjeli smo. I Krešo je opet dobar".

Godine 1980. vlasnik L’Oréala ponudio mu je 40 posto suvlasništva u svojoj novoj kompaniji za zrakoplovni program pa je Krešo odlučio napustiti bivšu.

"Zagrizao sam, očekivao više novca i on je došao, u velikim količinama. Morao sam ga negdje potrošiti, a vinograd je bio idealan projekt".

Krešo Mikulić | Autor : Matej Pavelić Foto: Matej Pavelić

Nedugo nakon toga, 60 posto udjela od Krešinog partnera 1986. kupio je Custom Motor Design iz Clevelanda.

"Ta tvrtka je zapala u velike financijske probleme i propala. Tad sam ovdje počeo saditi lozu".

U inženjerskim krugovima pročulo se da je hrvatski stručnjak ponovno slobodan. Na poziv jedne ugledne kompanije iz Los Anglesa da dođe raditi kod njih, naš sugovornik odgovara: "Hvala, ne želim ići iz Cincinnatija".

No, njihovu novu ponudu nije trebalo dugo čekati: "Dobro onda. Mi ćemo preseliti tvornicu kod Vas".

To su i učinili 1986. Krešo je, među ostalim, projektirao sustave za testiranje motora na bolidima Formule 1.

Anegdota iz tog vremena nije nedostajalo.

"Tijekom posjeta Hondi sjećam se odsjedanja u jednom japanskom hotelu gdje je noć stajala 2500 dolara. No, u međuvremenu sam izgubio novčanik. Recepcionar mi je rekao da ne brinem, kako će ga sigurno pronaći. Pomislio sam: 'Pa koji su to likovi, tko će mi vratiti novčanik u kojem je 15 tisuća dolara'. Nakon nekoliko dana dobio sam ga natrag, centa nije nedostajalo".

Krešin otac je u Hercegovini imao malu vinariju pa je tako njegov sin stalno osjećao kapljicu iz djetinjstva. I počeo je malo po malo, trs po trs i došao je do velikog vinograda. Trenutačno godišnje proizvede 200 tisuća litara vina.

Ziman Večernjakova iseljenička turneja: Chicago Vratili bi se kući samo da su imali novca za zrakoplovne karte Tatiana Cameron Kad mi je teško, pjevam "Suzu za zagorske brege" Tajči: U Americi sam prala podove za sate plesa

Da ga sretnete na ulici, pomislili biste kako je riječ o jednom običnom starcu koji sliči na Einsteina. Sliči i puno više, ne samo fizički.

"Jednostavan sam čovjek, od Vinokleta nemam nikakve koristi. Bitno mi je samo da zaposlenici dobiju svoju plaću. Inače, vozim običan automobil i ne trošim novac na skupe stvari".

Dvaput se ženio, isto toliko puta godišnje posjeti domovinu. Ima troje djece.

"Ne znam, nešto me vuče dolje. Obje zemlje su mi drage, ali više sam Hrvat, nego Amerikanac".

U svojoj vinariji Krešo provodi, kako sam kaže, najljepše godine života. U sljedeću subotu vjenčat će, tko zna koji po redu, mladi par.

U prosincu će pak skijati u Aspenu i kao 82-godišnjak pozirati svima koji to budu željeli. Zaleđeni brkovi, otkrivaju nam njegovi djelatnici, prava su zimska atrakcija.

A patenti izloženi u uglednom restoranu Cincinnatija doista otkrivaju uspjeh ovog velikana, dosad nepoznatog široj hrvatskoj javnosti.

Elipso

  • Cerberus:

    Mislim da je plaća prije bila 15.000 godišnje, a ne mjesečno.

  • Avatar navijač
    navijač:

    Black Hawk ćemo uskoro imati a nebi nam škodio ni koji B1. Čisto reda radi da komšije zavide.

  • baksi:

    Hercegovci nikog se ne plaše