Hrvatsko govedarstvo, ključna grana poljoprivrede na ovim prostorima, već je petnaestak godina u teškoj krizi s nesagledivim posljedicama za društvenu zajednicu, gospodarstvo i prirodni habitat.
Pred našim se očima ta gospodarska kriza pretvara u tragediju. Od nekih 65 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja su se 2002. bavila uzgojem goveda te proizvodnjom mlijeka i mesa ugasilo se njih gotovo 90 posto.
Nakon što smo tako svakog Božjeg dana gubili 12 OPG-a došli smo na svega nešto više od 6500 seljaka govedara ili od deset prstiju ruku naše zajednice ostao je samo jedan.
Prehrambena ovisnost, s njom u vezi nacionalna sigurnost, a onda i suverenitet naše domovine već su uvelike na testu izdržljivosti pa i opstanka zajednice.
U gotovo cijeloj Europi govedarstvo je prošlo kroz značajnu krizu, ali nigdje ona nije tijekom posljednjih petnaestak godina imala ni približno tako katastrofalne razmjere kao u nas.
Već početkom 2009. bilo je kristalno jasno što nas čeka – tada smo upozorili na neke ključne sastojnice kobne politike i na beznađe u koje nas ona vodi. Nije nedostajalo ni mljekarskih prosvjeda.
Pa ipak, država je, upravljana raznim stranačkim konstelacijama, nastavila stvarati i produbljivati krizu.
U novim tržišnim uvjetima nastavila je provoditi staru politiku podrške velikim kvaziindustrijskim tvrtkama, sada u privatnom vlasništvu, potpuno nezainteresirana za široku uzgojno-proizvodnu bazu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja su diljem Europe uspješni nositelji proizvodnje, ravnomjernog razvitka prostora te očuvanja zdravog tla i voda.
U Hrvatskoj se pak slijedom čvrste biološko-gospodarske povezanosti događa egzodus naroda sa sela.
Postali smo prehrambeno ovisni i gladni bez posla, sela su nam pusta, neugledna i beživotna, a uvozimo hrane u vrijednosti od četiri milijuna dolara dnevno tako da doručak i dio ručka pokrivamo uvozom.
Naša je prehrambena industrija sada već gotovo potpuno ovisna o uvezenim sirovinama – to je model koji nema budućnosti, a već kratkoročno povlači za sobom velike rizike.
Dok su si neke zemlje osigurale prehrambenu samodostatnost pa se sada usmjeravaju na proizvodnju organski zdrave hrane, kod nas se u sveprisutnoj grabeži za poljoprivrednim zemljištem i potporama jedva i govori o zdravlju hrane i tla.
Sudbinska spirala neravnoteže na koju opetovano upozoravamo nije nastala sama od sebe. Politika je povremeno deklarativno podržavala ideju da seljaku treba omogućiti da pokaže što zna i može, da ga se potiče na usvajanje novih znanja, da mu se olakša udruživanje i pravedan pristup tržištu.
Upravo u tom kontekstu vidjeli smo npr. i veliku vrijednost podrške koja je pružena razvitku Hrvatske poštanske banke u agrarnu banku.
Međutim, kad na širokoj fronti treba prijeći na djelo, stvar zapinje na hridinama parcijalnih interesa.
O teškim posljedicama vođene politike se u posljednje vrijeme množe naslovi u novinama i prenose upozorenja u medijima, ponajprije uvaženih demografa, ekologa i ponekog makroekonomista, kao i onih stručnjaka u poljoprivredi koji se uspiju othrvati pritisku i dražima ušančenog sustava. A, evo, javljaju se i oni o kojima je riječ.
Udruga OPG-a Hrvatske Život, a onda i proizvođačke organizacije mljekara koje smo uspjeli organizirati u vrlo zahtjevnim uvjetima konstantnog mrcvarenja promjenama pravila, ponudila je prethodnim sastavima Ministarstva i Vlade jasan plan stabilizacije tržišta mlijeka (mliječni paket) pozivajući se na već prihvaćene rezolucije i uredbe Europske unije.
Nema sumnje da bi to utjecalo u dužem razdoblju i na domaći uzgoj, ali i na proizvodnju domaćeg goveđeg mesa (i teladi) i tako stvorilo protutežu ogromnom uvozu.
Ponudili smo i sveobuhvatno rješenje u vidu Programa Nove poljoprivredne politike čije su najvažnije sastavnice postale dio izbornog programa vladajuće politike.
Ipak, bez jasnog plana i strategije, oslanjajući se pri tome na domaće izvore hrane iz obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, nema trajnog rješenja.
No, glavne ideje i potreba neposrednih i odlučnih koraka u njihovoj provedbi više su nego jasni – provedba nije ni skupa ni složena, a nije ni nešto što treba "pripremati" na stotinama sastanaka na kojima će se pokušati usuglasiti one interesente koje je upravo loša politika i izrodila.
Pri tome se događaju i nevjerojatni izazovi nacionalnoj sigurnosti kao npr. da najveći otkupljivač mlijeka – naravno u stranom vlasništvu – prijeti prestankom otkupa ako Vlada provede jedno od predloženih rješenja ugovaranja Europske unije!
Vlada je nesumnjivo preuzela teško breme, ali uzgoj goveda, proizvodnja mlijeka i mesa u našoj domovini i ljudi/obitelji koji se time bave preveliko su gospodarsko, demografsko i sociološko pitanje da bi se s počecima rješenja moglo čekati – kako je naznačeno – do ožujka ili srpnja 2017. godine.
Da, toliko je stanje alarmantno! Ono što se može i mora učiniti, a za što postoje jednostavna, pravedna i održiva rješenja, treba učiniti odmah! Sada! U siječnju 2017. je već kasno.
Za spašavanje desetkovanih obiteljskih gospodarstava u spomenutoj proizvodnji nema vremenske alternative.
Čak ako prepolovimo trend dnevnih odustajanja od proizvodnje mlijeka i uključivši u trend nestajanja, s velikom se sigurnošću može predvidjeti odustajanje sljedećih tristotinjak OPG-a do ožujka 2017., a onda i dodatno jer nova pravila koja predlažemo, ako se uopće usvoje, ne mogu preko noći pokazati efekt.
Dodajmo da nije isto gubiti dnevno po šest OPG-a u proizvodnji izuzetno važnih prehrambenih namirnica kada ih je u zemlji stotinjak tisuća ili kada ih je ostalo samo oko 6500.
Naši se političari moraju suočiti i s činjenicom da smo posljednjih 20-ak godina "pojeli" gotovo dva milijuna domaće ženske teladi, a one su trebale biti stup budućnosti novih generacija. Čovjek i blago imaju poveznica.
Domaći uzgoj i proizvodnja moraju se staviti na prvo mjesto i odatle krenuti. Uz neupitno poštivanje naših međunarodnih obveza moramo se konačno početi vladati kako se to radi u Europi.
To, među ostalim, znači da manjem broju državnih birokrata koji su kreirali i upravljali dosadašnjim katastrofalnim politikama treba omogućiti da pronađu zaposlenja na kojima će moći dozrijevati čineći manje štete.
Doista je više mučno usred katastrofe čekati neku birokratsku milost u okružju laži i sustavnih mrcvarenja te iscrpljujućih i jalovih sastanaka raznih povjerenstava u kojima namjere državne politike tumače ljudi koji su se zdušno, i uglavnom marljivo mijenjajući stranačku pripadnost, ugradili u sustav koji bi sada trebali razgraditi.
Postoje promišljena stručna rješenja za stabilizaciju situacije, a onda i razvitak do ostvarenja ravnoteže u prostoru. O njima smo izvijestili i prethodnu Vladu Republike Hrvatske i Ministarstvo poljoprivrede, a i sudjelovali na velikom broju sastanaka u Ministarstvu poljoprivrede tijekom nekoliko godina.
I na posljednjem sastanku neposredno prije Božića predlagali smo rješenja za koja nam se nude rokovi do ožujka i srpnja 2017. iako se ona mogu propisati u roku od nekoliko dana i početi provoditi u roku tri tjedna.
No to iziskuje da politički odgovorni nametnu novu svijest – i novu politiku. U pitanju je ne samo vjerodostojnost političara nego i njihova vrlo konkretna odgovornost za sigurnost i održiv napredak zemlje.
O bolima, patnjama i sve većoj apatiji ljudi iza poraznih statistika da i ne govorimo.
Pratite Moju Hrvatsku na Facebooku i prvi doznajte što je novo u iseljeništvu!
DA smo izvrsili lustraciju, osamdeset posto onih koji su upropastili Hrvatsku ne bi bili na visoko odgovornim funkcijama u drzavi, vec bi dosli ljudi posteni, sposobni i koji vole svoju zemlju i puni znanja. Vecina onih koji su zavrsili fakultetee u vrijeme Druze snadi se, druze profesore pusti ga da prode, bude se on nekako snasao, pa uz pomoc komunisticke partije dobivali su sve, razne velike krade hrvatskog bogatstva jos prije devedesete, a poslije su sve pripisali dr. Franji Tudmanu iza cega su se oni skrivali. To su ti ljudi odgojeni u onom sistemu snalazenja i pokvarenostipa cak idu i dalje da presele i na svoja pokoljenja sto se vidi i danas. Ne zale oni za mladima sto napustaju plodnu Slavoniju jer se to njih ne tice, oni imaju svoj plan, unistiti Hrvatku pod svaku cijenu. Ovo je tihi rat sa katastrofalnim posljedicama.