U Salanti sam krajem 2015. godine srela Anicu Torjanac, umirovljenu profesoricu rodom iz Semartina koja živi u Šiklošu, i Anku Gatai, rođenu Semarćanku udanu u Kašad. One su, u sklopu programa Hrvatskog dana, pokazivale djeci salantske škole kako izgleda tkalački stan i kako se na njemu tka.
Anica Torjanac donijela je obiteljsku relikviju napravljenu oko 1930. godine. Imaju i starijih primjeraka, ali dopremljen je najljepši.
Djelatnica salantske škole Eva Adam zatražila ih je da u sklopu školskog projekta dođu i pokažu djeci kako se nekada tkalo.
"Zamolili su moju mamu da tka, ali ona je, nažalost, stara i bolesna. Tako smo dospjeli do strine Gatai iz Kašada, koja je također rođena u Semartinu, i sad se ona bavi s djecom. Vrlo je strpljiva, a mališani su jako zainteresirani. Vole to raditi, žele sve isprobati na tom stanu", kaže Anica.
I dok mi priča kako je došlo do suradnje sa školom, doznajem kako su stan prevezli u dijelovima iz Šikloša u školu u Salantu te ga ondje složili.
Majka Anice Torjanac prije deset godina, kada više nije mogla tkati, rastavila ga je da ne zauzima prostor u kući i spremila.
Anka Gatai kod kuće ima sastavljen stan, ona i dalje tka. Tako su Anica i Anka pokupile sve dijelove, dopremile ih u salantsku školu i za pola sata sve je bilo sastavljeno.
Nekada su bile rijetke hrvatske obitelji u Semartinu koje nisu imale tkalački stan. Bio je nužan jer se pravila odjeća, narodna nošnja, predmeti za domaćinstvo... Sve je u kući bilo tkano.
Šokačke su Hrvatice iz nekadašnjeg Semartina još prije udaje naučile tkati. Štoviše, već u djetinjstvu mnogo toga su naučile stalno se vrzmajući oko bakinih i majčinih nogu.
Do desete godine života svaka je djevojčica znala nešto o tkanju, o tome kako se pripremaju konci, o navijanju... Konci su se kupovali u trgovinama jer su kupovni bili jači, a sve više se tkalo pamukom zbog lakšeg pranja.
Anica mi je pokazala prekrasnu tkaninu od lana i prave vune, ali i od umjetnih materijala što se "laglje" peru. I ona sama zna tkati, ali više se ne usuđuje.
Sve je takve poslove radila u djetinjstvu, navijala, u "brdo nite upeljala", pomagala "staroj" koja je radila sjedeći i primala žice koje su dodavala djeca.
"Stara" je provlačila, ona je dočekala. Djeca su imala bolje oči i brže su brdo prevrtala. Jako gusto se radilo i trebalo je paziti da svaka nit dođe. Jer, ako se zabuniš, jednu izostaviš, preskočiš, onda sve treba raditi iznova.
Pravili su se pokrivači, posteljina, prekrivači, košulje su se vezle na stroju, sve se radilo na tkalačkome stanu – i jednostavne tkanine i tkanine s uzorcima, što je trebalo posebno navijati.
Radio se i pravi ručni rad, ažur, šilo se jako tankim koncima i iglom. Gledam prekrasne jasprenke u jaspricama. Deset centimetara moglo se za jedan dan napraviti vrlo tankom iglom i isto takvim koncem.
Rijetki su oni koji znaju raditi ovakvu ljepotu, a ako ih i ima, rade tek za sebe i svoju dušu, svoju obitelj.
Jedna od njih je i Anka Matović Gatai, čuvarica običaja, jezika i vjere svoga naroda. I rodnoga sela. Majstorica je na tkalačkome stanu.
Ako i ne uspije napraviti svaki dan po pet centimetara, radi uvijek kad ima vremena. Radila je ona dugi niz godina kao tkalja, kao i mnoge druge vješte tkalje rodom iz Semartina. Bila je najmlađa među njima.
"Dosta sam tkala drugima tijekom dvadeset godina. Sad tkam samo ono što još želim", tumači Anka.
A što je to što ona još želi tkati? "Naprste pregaču na tursko", objašnjava tvrdeći kako to još nije tkala.
Koja su Vaša sjećanja iz mladih dana?
Prešla sam sedamdesetu, a naučila sam tkati dok sam bila dijete. Išla sam još u osnovnu školu. Moja mama, moje bake, moje stare bake – one su jako često tkale. A ja sam bila znatiželjna i dosta neposlušna. Kad bi se neka od njih digla od stana, ja sam već bila tamo, već sam probala mogu li to napraviti. A one su me tjerale: "Idi otaleg, neće bit lijepo kao naš!" A ja onda odem, ali čim ne budu tamo, opet dođem. I onda su vidjele da me ne mogu otjerati od stana i počele su me učiti kako se to radi. Tako da odavno tkam. Svaka žena imala je svoj kolovrat. Mlade su tkale najviše vunu, i to što šareniju jer za to su trebale vješte ruke, dobre oči. Stare su tkale, kao što bismo mi kazali, oplate. To je debelo tkanje na koje se nije trebalo jako paziti. Pamtim i da smo u sobi imali dva stana. Mama je tkala vunu, a baka, očeva mater, oplate. Kad bi me mama od svoga stana otjerala, ja odem za bakin. Baka mi je uvijek dala. Obično bi kazala: "Ako joj nitko ne da, di će se naučit". Ona mi je uvijek dala, a za mnom popravila koliko je mogla. Moje nije bilo tako dobro kao njezino kad je ona mnogo godina radila. Bilo je kao što i ja sada radim – djeca probaju, a ja kažem: "Dobro, ja ću popravit što vi ne napravite dobro". Eto, tako sam se ja naučila. A kad sam se udala, dobila sam od maje, tako sam zvala očevu mater, stan u miraz. Ona se rodila 1894. A ja sam počela 1962. tkati u Háziipari Szövetkezetu. Tada još nisam imala svojega stana, pa je maja kazala: "Ja više tkat neću, ja ću mojeg stana dati tebi". I tamo je još u mojoj sobi taj stan. Taj isti stan koji je i mojoj baki bio stan. Baka je kazala da ga je napravio neki Mija... Ja ga nisam poznala. Pitala sam Aničinu mamu jer ona zna tko je to, sjeća se toga čovjeka. Bio je iz Semartina. Ne znam je li bio tišler ili je samo onako znao raditi, stvarno ne znam. Ne znam koliko je ona platila da ga napravi, no sigurno je da je platila. Znam da je napravljen od jasenova drveta.
Počeli ste 1962. tkati na njemu. Koliko se puta odonda pokvario? Tko je to popravljao?
Joj, uzica je jako mnogo put pukla. I tu kad sam počela učit malo, tri se puta prekinila. To je normalno, to preprni kad stoji, a ovo što je drvo, to se ne kvari. Samo to se more otkinit, pa to se onda popravi, pa ide dalje. Nije to nikaki veliki problem.
Kažu da su žene iz Semartina bile dobre, poznate tkalje. Bile ste i u zadruzi koja se bavila proizvodnjom upravo tkanih materijala koji su se 60-ih godina mogli dobro prodati. Sjećate li se kako je to počelo, kako su vas okupili, koliko vas je bilo? Znam da ste bili najmlađa među njima.
Da, bila sam najmlađa, začetkom pedesetih godina, onda sam još išla u škulu. Još je bilo žena iz Semartina, otprilike sedam-osam. No bilo ih je i u Kašadu. I u tom Szövetkezetu. Kad sam se udala, nisam išla dalje u škulu, pa sam počela tkati. Jer bila je zadruga i u Semartinu i u Kašadu, a moja ova druga baba, materina mater, kazala je: "Neka ti, ćeri. Ići u tuđima njivama radit, to je jako teško, bolje ti tki kad to i voljiš i znaš". Onda sam se ja upisala. I stvarno bila sam najmlađa med njim. Dvadeset godina sam tkala u zadruzi.
Zašto je nestala zadruga? Sve ste otišle u mirovinu ili je neki drugi razlog za to?
Pa ja sam otišla u mirovinu, ali ne znam zašto je zadruga prestala s radom, to je bio "bedolgozás". Bio je to jako dobar posao na selu za žene. Doma možeš i svojeg posla poraditi i još smo si zaslužile penziju. Tako je to bilo, poneki mjesec imale bi i 269 forinti zaradito, taj nam je mjesec važio za penziju. Ona koja je mogla bolje, ta je više zaradila, kako je tko bio vješt... Jer tu treba nasukat sive (pokazuje konac), a kad se to odreže, još nije gotovo. Treba povezat rojte, oprest prandže, pa priši, pa to i obrizat da bude gotovo. E, ona koja je to sama morala radit, ona je napravila manje. Ali svejedno, godine su išle i došlo se i do penzije.
Dvjesto šezdeset devet forinti... Toliko ste trebale? Evo, sad ja držim u ruci jedan otirač. Koliko ste takvih trebale napraviti da biste zaradile tog mjeseca za obračun mirovine?
Bilo je, točno su to kazali, 35 puta 70, 30 široko, a 70 dugačko – onda je to 40 forinti jedan komad. Možda se baš i ne sjećam sasvim točno, ali tako nekako.
I mogla si jedan otkati na dan (pita Anica Torjanac)?
Zavisi. Zavisi kakva je bila šara. Ako je bilo jako šareno, možda, ako nije, onda treba malo više. Ali to je bio, kako bi kazali, "minimálbér". Ali bilo nam je dobro jer smo bile doma i mogle smo i kućanske poslove raditi, i udiljit se kada hoćemo, a ne gledat na sat da stignemo.
U kojoj dobi ste se udali?
Šesnajst. Nisam još ni potpuno napunila. Onda je to bila moda. Bilo je tako – čim se mlađa udaje, s otim je bio veći rang.
Gdje ste se upoznali sa svojim suprugom?
U Semartinu.
Na plesu, u crkvi?
Pa malo više na plesu, malo u crkvi.
Naučili ste svoj posao i cijeli ga život učite, svaki put nešto novo. Odakle učite, sama iz svoje prakse ili pričate s nekim, pitate ga?
Ne pričam ni s kim. Imam dosta tih starih komada, onda ja to gleđem... Aha, sad to ću tako, al’ ako bih još nješto dodala, onda će bit malo drugačije, nješto opet novo. Eto. Ako nješto nisam sigurna da je dobro, onda otiđem Aničinoj mami, Dofatić Ani, udana je Torjanac, pa je pitam: "Teto, je l’ to točno? Je l’ je dobro?" Onda kad ona potvrdi, onda sam mirne duše, jer ona dobro zna.
Ovo je jako lijepo. Je li to nešto novije?
Šareni je novi, a šara je jako starovinska, tako su se tkali ćilimi. Al’ materijal – to je već "műszál", to je već novo, nastalo je kad vune već toliko nije bilo. I onda sam ja gledala to staro i tako sam napravila.
Prekrasno! A gdje se kupuje taj materijal?
Ja sada ne kupujem, ne tkem više s "műszálom". To sam tkala još onda dok sam bila u zadruzi. Sada imam vune, jedno vrime držali smo dvi-tri ovce i onda se ta vuna mogla u Majšu prominjit. Tamo su spreli u jednu struku, u Véméndu su farbali. Bilo je to još devedesetih godina. Još imam malo te vune, s tom vunom još malo tkem. Svaki dan malo. Pogleđem ga (tkalački stan) svaki dan, samo ne sjednem svaki dan za njega.
