Sredinom 1976. hrvatski jezik postao je dijelom srednjoškolskog programa u Ontariju zahvaljujući tadašnjoj ministrici za školstvo Betty Stevenson i lobističkim naporima nekih Hrvata.
Među njima je djelovao i najplodniji pisac udžbenika za učenje hrvatskog jezika i kulture u iseljeništvu u 20. stoljeću, prof. dr. sc. Vinko Grubišić.
Povodom četrdesete obljetnice uvođenja hrvatskog jezika u srednje škole Ontarija zamolili smo uglednog jezikoslovca s višedesetljetnom kanadskom adresom i dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da prokomentira taj povijesni čin.
Naš sugovornik prisjetio se glavnih protagonista s kojima je uspio promijeniti položaj hrvatske zajednice u multikulturnom i multietničkom mozaiku Kanade, ostvarivši pravo poučavanja djece naših korijena hrvatskom jeziku.
Kako ste došli na ideju 15 godina prije uspostave neovisne Republike Hrvatske zatražiti od kanadskih prosvjetnih vlasti uvođenje hrvatskog jezika u srednje škole Ontarija?
Bila je to misija našeg političkog iseljeništva kojoj sam se priključio kao egzilant sredinom šezdesetih. Ona je tad obilježena pokretom vezanim uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, a i živih nastojanja u promicanju naše kulture s konačnom svrhom uspostave neovisne demokratske Hrvatske.
Nakon devet iseljeničkih godina u zapadnoj Europi, okušao sam sreću u Kanadi, nastavivši surađivati s Hrvatskom revijom Vinka Nikolića. Iste kišne večeri kad sam stigao u Kanadu, 1. studenog 1975. nazvao me profesor Zdravko Robert Megler i, nakon kraćeg uvoda, napomenuo da ćemo se vidjeti sutra, nakon Sv. mise u Torontu.
Danas pokojni prof. Megler bio je predsjednik udruženja Canadian Teachers of the Croatian Heritage, a razlog njegovog sastanka je sljedeći: postoji mogućnost da se hrvatski jezik uvede kao nastavni predmet u srednje škole provincije Ontario. Za to treba ispuniti sljedeće uvjete: prvo, imati dovoljan broj zainteresiranih učenika; drugo, program prihvaćen od Ministarstva za školstvo i kulturu provincije Ontario; treće, kvalificiranog srednjoškolskog profesora i četvrto, osigurati dovoljan broj učenika zainteresiranih za učenje hrvatskog jezika.
Zadatak organizacijski nije bio lagan. Riječ je o jednoj od deset najvećih kanadskih saveznih provincija koja ima više od 12 milijuna stanovnika i u kojoj i danas živi oko 40 posto ukupne kanadske populacije. Sam Toronto, ujedno i najveći grad u Kanadi, ima oko dva i pol milijuna ljudi, dok njegovo metropolitansko područje obuhvaća više od četiri milijuna stanovnika. U tom makro kozmosu Kanade, morali smo stvoriti svoje mjesto pod suncem.
Kako je tekao proces ostvarenja tog jezičnog projekta koji je promijenio status hrvatske zajednice u Kanadi?
Odmah smo se dali na višestruki posao. Najprije je trebalo sastaviti programe za pet različitih razreda (od 9. do 13., jer tad je provincija Ontario imala i 13. razred) i to na petom stupnju, što je omogućavalo učenicima pristup sveučilištu.
Četrdesetak kutija knjiga što sam ih poslao iz Švicarske nisu još stigle pa je to otežavalo rad na programima. No sretna je okolnost bila da mi je naš prijatelj, svećenik istočnog obreda vlč. Božidar Vidov stavio svoju bogatu knjižnicu na raspolaganje.
Programi su pripremljeni prema svim tadašnjim školskim standardima i kriterijima na čemu nam je od ogromne pomoći bila stručnjakinja Miriam di Giuseppe.
S Ministarstvom se surađivalo u tišini jer smo znali kako će jugoslavenski konzulat sve sile uložiti da spriječi uvođenje hrvatskog jezika u srednje škole.
Nakon manje od mjesec dana tadašnja ministrica za školstvo i kulturu Betty Stevenson prihvatila je programe i preostalo nam je ispunjavanje preostalih uvjeta.
Jesu li se jugoslavenske vlasti protivile hrvatskom jezičnom projektu, kako ste probleme rješavali u iseljeništvu?
Jugokonzulat i Surdučki su upravo bjesomučno nastojali dokazati kako bi bilo apsurdno uvesti jedan jezik "koji ne postoji". Naš je odgovor na takve primjedbe bio vrlo jasan: ako ti drugovi ili gospoda ne znaju ustavnu definiciju jezika zemlje koju predstavljaju kao diplomati, to je njihov problem.
Imali smo prijevod stavaka o jeziku i jezicima jugoslavenskog kao i hrvatskog Ustava (SFRJ, SRH).
Uz to smo naglašavali da kanadski porezni obveznici hrvatskog podrijetla žele da njihova djeca uče jezik svojih predaka. I to je bio najjači "dokaz".
Neki teorijski radovi prof. Stjepana Babića te Dalibora Brozovića mogli su biti od koristi, ali se zaista nije imalo smisla upuštati ni u kakve velike rasprave o postojanju ili nepostojanju, stanju razumijevanja ili nerazumijevanja ovog ili onog, jer bi to jednostavno bilo beskorisno gubljenje vremena. U tom slučaju nisam smatrao ni da je to mjesto ni prigoda za velike jezične rasprave.
Kako sam u međuvremenu položio profesorski ispit, riješili smo pitanje profesora. Kasnije su mi se pridružile neke mlađe snage.
Kako ste riješili pitanje odaziva učenika?
Jedna mala anegdota: prof. Megler i ja dali smo oglas na hrvatskim radio-programima i organizirali za prezentaciju nastavnog programa cijeli kat jedne srednje škole u Torontu, postavili pet-šest stolova za upise, toga se svega sigurno vjerujem dobro sjeća dr. sc. Sopta.
Od 13 do 17 sati nitko živ se nije pojavio, osim Mate Bogoje koji nam reče "da se Hrvatima ne dira u nedjeljno popodne, da zapravo muzemo jarca u rešeto".
Uz prof. Meglera od velike su nam pomoći u ostvarenju tog jezičnog projekta bili neki hrvatski entuzijasti: Jerko Nekić, Marin Sopta, Mate Bogoje, Nikola Vrdoljak, Feri Midžan, Stjepan Mišljenović.
Primjerice na zagovor bračnog para Jelene i Nikole Vrdoljaka, sve djevojke i mladići iz folklorne plesne grupe Zrinski-Frankopan upisali su se u hrvatsku školu.
Tako je početkom srpnja 1976. hrvatski jezik postao dio školskog programa, a već u rujnu bila su dva razreda hrvatskog jezika i kulture u Torontu.
Ljetna škola u Torontu završila je priredbom, odnosno izvedbom narodne drame Robinja u koju su se uključili gotovo svi učenici.
Ovaj se srednjoškolski program sjajno uklapao u rad tada vrlo aktivne i dvije godine ranije (tj. 1974.) pokrenute hrvatske prosvjetne organizacije za sjevernoamerički kontinent koja se zove HIŠAK (Sustav Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade).
Na čelu te važne naše iseljeničke prosvjetne organizacije dugo godina bio je vrijedni franjevac Ljubo Krasić.
Od velike su nam pomoći bili seminari koje je HIŠAK organizirao, a uključivali su sva značajnija mjesta gdje je djelovala škola hrvatskog jezika, kulture, povijesti i folklora.
Svakako treba istaknuti i najbrojniju hrvatsku subotnju školu u Torontu kojoj su ravnatelji bili pok. Stipe Kraljević, dr. Marija Kraljević i dr. Vladimir Bubrim.
Kako je školski program hrvatskog jezika prihvatilo Ministarstvo, već od rujna se Torontu priključila i Mississauga gdje su bila dva razreda hrvatskog jezika.
U organiziranju nastave hrvatskog jezika u Mississaugi ogromni je posao obavio Mate Bogoje koji je davne 1976. pokrenuo dva razreda učenika. Početnici u hrvatskom jeziku išli bi u jedan razred, a napredni u drugi.
Uz sve to, trebalo je u istom razredu slijediti nekoliko nastavnih programa. No, radilo se s velikim oduševljenjem.
Koji su sve gradovi Kanade prihvatili program učenja hrvatskog jezika?
Nije bilo grada u Kanadi u kojem žive Hrvati koji nije bio zainteresiran za uvođenje hrvatskog kao nastavnog predmeta poput recimo Kitchenera, Bramptona, Hamiltona, Ottawe...
Ukratko, škole hrvatskog jezika i kulture djeluju diljem Kanade i to u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault St. Marie, Sudburryju, Montrealu, Ottawi, Norvalu, Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu, St. Thomasu i Windsoru trudeći se da generacije mladih kanadskih Hrvata, privrženih svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja i djedova.
Programi su se mijenjali, upotpunjavali i usklađivali sa suvremenim standardima nastave jezika...
Kad je Hrvatska postala slobodna i demokratska država devedesetih, sve je postalo daleko lakše, sve se, rekli bismo, normaliziralo, a suradnja s hrvatskim veleposlanstvom i konzularnim predstavništvima u Kanadi omogućuje nove polete i nova ostvarenja.
No, kao da ponestaje onog nekadašnjeg oduševljenja... Kad nismo imali državu, a žudjeli smo za njom iznad svega, znalo se obavljati mnoge poslove.
Kako ste rješavali problem udžbenika i priručnika za poučavanje hrvatskog jezika?
Od školskih priručnika (a nismo htjeli prihvatiti ama baš ništa što u naslovu nije imalo hrvatski) koristili smo se skriptama ili smo sami pisali priručnike. Nismo htjeli koristiti jugopriručnike s onodobnim ideološkim predznacima komunističke i unitarne SFRJ.
Treba istaknuti kako su se predavači hrvatskog jezika često koristili čitankom Ante Kadića "Croatian Reader with Vocabulary". Knjiga je u to vrijeme bila od velike koristi, a koliko znam nikad je nitko u domovini nije prikazao.
Druga knjiga, iako namijenjena više onima koji se spremaju na putovanje Hrvatskom nego li školskom "kurikulu" (zašto ne školskom programu?) bila je veoma popularna knjiga Mladena Engelsfelda "Croatian through Conversation" koju je u nekoliko izdanja objavila Matica hrvatskih iseljenika.
Eto, Kadić i Engelsfeld su pomogli u širenju i usvajanju hrvatskog jezika više nego li nekoliko tisuća besplodnih jezikoslovnih rasprava i polemika.
Pa, neka i ova razmišljanja budu svojevrstan hommage toj dvojici zaslužnih ljudi u širenju hrvatskog jezika i kulture.
Kako danas stvari stoje s hrvatskom zajednicom u Kanadi?
Više-manje, kao i svagdje u iseljeništvu. Kanada je trenutačno domovina 110 880 Hrvata i građana hrvatskog podrijetla.
Dijaspora stari, mladi se brzo integriraju u kanadsko društvo, dok suvremena mobilnost svima nama određuje nove društvene i kulturne prakse.
Kanada pripada skupini gospodarski najrazvijenijih država svijeta, s uzornom parlamentarnom demokracijom, u čijem blagostanju živi multikulturno društvo koje pogoduje razvitku hrvatske zajednice i njezine posebne kulture, sudeći prema statističkim pokazateljima koji se daju iščitati iz Popisa stanovništva te zemlje.
Udjel hrvatskog stanovništva u Kanadi koje govori ili poznaje hrvatski jezik u međupopisnim je razdobljima, recimo od 1996. do pretposljednjeg popisa stanovništva iz 2006., porastao za 18 posto. Možda i zbog pojačanog doseljenja hrvatskih građana iz aktualnog migrantskog vala.
Nedvojbeno, Hrvatska zajednica u Kanadi najljepši je primjer očuvanja identiteta u multietničkom okruženju, od svih naših iseljeničkih zajednica u 20-ak zemalja svijeta u kojima, iz godine u godinu, opada broj govornika materinskoga jezika.
