U kanadsko-hrvatskoj zajednici u Torontu djeluje velik broj naših ljudi koji su morali pobjeći iz bivše države kako bi spasili svoje živote.
Mnogi od njih sada su stari, bolesni i umorni.
Među spomenutima je i moja prijateljica Mira, rođena u Zagrebu 1922. godine.
Kad pogledate njezine slike iz mladih dana vidjet ćete pravu ljepoticu!
Imala je bezbrižno djetinjstvo i vjeru u veselu budućnost. No, tad je došao nesretni Drugi svjetski rat.
Kako nikome ništa nije skrivila, rečeno joj je da ne odlazi iz Zagreba.
Nažalost, jedno jutro oko 8.30 sati pokucali su na njezina vrata i uhitili je.
S drugih 80-ak žena odvedena je prema Mirogoju gdje su ih ugurali u nekakve barake. Tamo su smjestili čak 3500 ljudi.
Mira priča kako je određeni broj tih nesretnika ubrzo pušten, dok su drugi nestajali.
Iako je i moja prijateljica oslobođena zbog nedostatka dokaza, na njoj su ostali tragovi mučenja.
Gledam je u oči dok priča o tim danima. I danas joj teku suze kad govori o onima kojih više nema.
Jedan od njih bio je i njezin prvi suprug za kojeg se udala 1946. godine.
Ubrzo nakon braka gospodin Kotlan je uhićen (prijavio ga je prijatelj, bez razloga). Čak nije služio vojsku, nego je radio kao violinist u HNK.
Moja prijateljica je tad već bila trudna, no to je nije sprječavalo da ga posjećuje u Staroj Gradiški.
Njezinog supruga smjestili su u samicu s vodom do pojasa gdje su mu uništeni bubrezi, a nakon kraćeg vremena umro je u mukama.
Mira je u međuvremenu radila za jednog odvjetnika s kojim je uhićena. I ponovno su je zlostavljali...
Riječ je o posebno elegantnoj ženi. Nikad je nisam vidjela bez rukavica i šešira. Jednog dana me je zamolila da dođem kod nje jer ne može obući čarape.
"Kad su me tukli, ogulili su mi živce na nogama i to svakog ljeta strašno peče", priznala je.
Godine 1947. u Zagrebu se rodio Edvard. I on je osjetio posljedice mučenja svoje majke još dok je bio u njezinom trbuhu.
"Već kao mali dječak govorio je o stalnim bolovima ruku i nogu, često je plakao", otkriva moja prijateljica.
Bio je to opasan život pa se Mira odlučila na bijeg iz zemlje.
Kad čujete o "dobro uspavanoj djeci" na granici - to je mali Edvard.
Godine 1958. otišli su u Kanadu
A sada pogledajte sliku moje prijateljice iz tog vremena: lijepa, tužna mlada žena, bez znanja jezika i bez nekog svog u stranom svijetu!
No, ubrzo je upoznala čovjeka koji se u nju zaljubio na prvi pogled - Mađara, isto tako izbjeglicu, Antala Pilingera, sjajnog slastičara.
Odlučili su se vjenčati i bili su u braku 45 godina, sve do njegove smrti 1998.
Danas gospođa Pilinger živi sa sinom i uspomenama. Ima 94 godine!
Naša dama ostavila je trag u kanadsko-hrvatskoj zajednici Toronta, iako to mnogi ne znaju.
Odmah kad je došla priključila se udruzi "Katarina Zrinska". Brinula se za pridošlice, usamljene i djecu.
Nikad nećemo zaboraviti elegantnu Miru i njezinog supruga koji je uvijek nosio prekrasne rolade zamotane u celofan.
Koliko je on kolača ispekao za pomoć hrvatskoj djeci tijekom Domovinskog rata, nemoguće je izračunati.
Gospođu Pilinger posjećujem jednom tjedno. Stalno priča o Hrvatskoj, o prošlim danima, o želji za povratkom.
Zbog svega onog strašnog što je proživjela, njezino srce je stradalo, kuca slabije.
I danas je zahvalna Kanadi za normalan život nakon teških patnji, ali domovina joj je stalno u mislima.
"ali domovina joj je stalno u mislima." Ali nasa Domovina je jos uvijek okupirana od djece i unuka onih koju koji su gdju.Miru mucili i zlostavljali!