Tko može opisati dirljiv susret između dva brata koji se zagrIiše prvi put nakon više od pola stoljeća? Nema riječi koja bi izrazila ono što su osjetili Antonio Mirošević iz Čilea i njegov brat Omer, kada su se nakon 53 godine ugledali na zagrebačkom aerodromu, rastavljeni više od pola stoljeća na dva kraja svijeta.
Jedva su dočekali taj susret i odlazak u rodno mjesto Vela Luka na Korčuli, gdje žive njihove sestre i rodbina, gdje je grob njihovih roditelja...
"Iako nisam bio u domovini 53 godine, svejedno sam stalno živio sa svojim zavičajem", rekao je Antonio Mirošević u intervjuu za Maticu 1979. godine.
"To je točno jer je Ante cijelo ovo vrijeme redovito pisao, a u teškim, ratnim vremenima i slao pomoć rodbini", dodao je Omer.
"Sretan sam kad vidim kako se danas živi u Veloj Luci, kada sve cvjeta od dobrog života, a posebno mi je srcu drago što sam se susreo sa svojim bratom, njegovom suprugom Marijom, sestrama u Dalmaciji... Ni ja ne živim loše. Preko 30 godina držimo trgovinu, po zanimanju postolar. Moja supruga je libanonskog podrijetla, a moj tast, stari doseljenik iz Libanona, dobar mi je poput oca. I u svojoj dubokoj starosti od 97 godina pomaže nam u trgovini. Živimo u gradu Iquique, u Čileu. Nekada je tu živjelo više naših doseljenika, pa i poznati Dalmatinac Baburica, najbogatiji čovjek Čilea. Danas u ovom gradu ima malo naših zemljaka, jer je većina starih pomrla. Ipak, sastajemo se, kartamo, razgovaramo. Imamo i pjevačko društvo za mlade. Učiteljica je jedna naša zemljakinja s Visa", ispričao nam je Antonio, pohvalivši se da je visokoškolovao svog sina Marija i kći Nevenku.
Kako tvrdi, na ovo putovanje u stari kraj nagovorio ga je upravo sin...
"Govorio meni moj sin Mario: 'Idi tata, pa pokaži mami svoju zemlju. Vidi i sam odakle potječeš, zagrli toga još jedinog brata i sestre dok možeš'".
I tako je Antonio Mirošević poslušao svog sina. Poveo je suprugu u rodni kraj, obišao zavičaj, grlio sestre i brata. Svakog trenutka u staroj domovini bio je neizmjerno sretan, osim jednog, onog kada je došlo vrijeme rastanka...
M. G., 1979.
