Prema vlastitom profesionalnom interesu, uobičajene teme o kojima pišem uglavnom su o znanosti, visokom obrazovanju, znanstvenicima i inovacijama. Ovaj put moja tema znatno se razlikuje... Odlučila sam pisati o Anne Pavlich ili kako sam je od milja jedne zimske večeri u njenu domu u Bethesdi pokraj Washington D.C.-a "prekrstila" i nazvala Anđi. Ime sam joj dala po Angelini Jolie jer su obje humanitarke i poznate po pomaganju potrebitima.
Anđi je bila jedino dijete hrvatskih doseljenika Barbare i Franka iz Like i Novoseleca koji su se nastanili u South St. Paulu, Minnesota. U Minnesoti je završila osnovnu i srednju školu te poslije St. Mary’s College za medicinske sestre. Na sveučilištu u Rochesteru diplomirala je javno zdravstvo i administraciju za medicinske sestre. Poslije je bila zaposlenica američkog Crvenog križa u Los Angelesu i Minneapolisu te U.S. Public Health Servicesa u Washingtonu, čemu je prethodio prijašnji angažman u Cincinnatiju. Dolaskom u Washington zaposlila se u U.S. Consumer Product Safety Commissionu, gdje je radila do umirovljenja.
Anđi je bila aktivna članica užeg vodstva više hrvatsko-američkih organizacija: National Federation of Croatian Americans, Croatian House, Croatian Fraternal Union, Croatian Academy of America te više od 20 godina predstavnica hrvatske zajednice u U.S. Bishops Conference.
Bila mi je draga i bliska osoba s kojom sam uspješno surađivala na nekim projektima u svojim washingtonskim danima koji su trajali više od 18 godina. Ni danas, nakon što je naše prijateljstvo prekinula njezina smrt u studenome 2016. godine, ne znam hoću li je nazvati drugom majkom ili samo dragom prijateljicom. Po godinama bila je starija i od mojih pokojnih roditelja, a zbog njezina mladenačkog duha i vedrog stila ponašanja bila mi je bliska prijateljica, ali i važan životni oslonac u mojim američkim danima. Bila je fenomen jer je u 92. godini izgledala kao da ima 70 s energijom i životnim elanom koji se rijetko viđaju.
Naši ljudi u hrvatskoj zajednici u Washingtonu zvali su Anne hrvatskom verzijom njezina imena Ankica, a za jednog američkog kardinala bila je hrvatska princeza u Americi. Sve u svemu, Anne, Anđi ili Ankica, kako se tko odlučio, godinama je bila dobri duh zajednice. Svi se ovdje slažu da je teško pronaći osobu iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine koja je živjela ili proputovala kroz Washington, a da joj ova dobra žena nije pomogla.
Anđi je bila jednostavna osoba koja je svojim angažmanom u hrvatsko-američkoj zajednici u glavnom gradu SAD-a zaslužila da o njoj čuje hrvatska, ali i šira javnost. Svojim životom i dugogodišnjim predanim radom za Lijepu Našu i hrvatske interese od onih u kojima je bila lobista, promicateljica kulture i katoličke vjere, do ljudskih i humanitarnih, itekako je zadužila sve nas koji smo je poznavali.
Godinama je bila najaktivniji član u Hrvatskoj katoličkoj misiji svetog Blaža, zastupala je hrvatsko-američku zajednicu pred kongresnicima, senatorima, veleposlanicima, vojnim izaslanicima, crkvenim velikodostojnicima, sportašima, znanstvenicima, novinarima...
Dobro je poznata svim hrvatskim veleposlanicima koji su bili na službi u Washingtonu, ali i mnogim američkim veleposlanicima koji su radili u Zagrebu. Bila je kraj uzglavlja umirućima, pratila je hrvatske iseljenike pri povratku iz SAD-a u mirovinu u domovinu, prevodila je našim ljudima koji su bili liječeni u američkim bolnicama, dočekivala je ranjene u Domovinskom ratu, pomagala izbjeglicama iz BiH da se uklope u novi život.
Organizirala je nezaboravna druženja u svojoj kući u Bethesdi, ugostila studente iz Hrvatske, kopirala literature za doktorske radnje mnogih Hrvata u SAD-u, vozila posjetitelje iz Lijepe Naše u obilazak Washingtona, priređivala crkvu za održavanje mise na hrvatskom jeziku, pekla svoje poznate kiflice koje smo svi obožavali i skoro svako ljeto dolazila u Lijepu Našu u posjet rođacima i prijateljima. Anđi je bila otvorena za sve dobre ljude bez obzira na to odakle stigli i njezino široko srce nije zatvorilo vrata nikome. Bila je rijedak primjer osobe koja se sto posto davala u pomoći drugima, posebice onima u nevolji, ali i prijateljima i široj hrvatsko-američkoj zajednici.
Anđi ne mogu zvati svojom bliskom prijateljicom samo ja, iako sam pripadala njezinu najbližem krugu. Oko sebe je imala mnoge ljude kojima je bila potpora i draga prijateljica. Nije imala užu obitelj, ali sve nas je posvojila i mi smo bili njezina obitelj koju je voljela.
Od Anđi sam naučila važne životne lekcije da je pomoć drugima i potrebitima nešto najljepše što možeš učiniti u životu i da rad za opće dobro dijelom opravdava naš boravak na ovom svijetu. Često se sjetim njezina elana i volje za pomoć drugima pa uvijek iznova imam dodatni motiv ne da je sustignem, ali barem da budem na njezinu tragu. I nisam sigurna da uvijek uspijevam jer je to jako teško. Anđi je neponovljiva i nisam sigurna da će hrvatski iseljenici koji žive u Washingtonu ikada više uza se imati takvu osobu.
Dobro znam da me zbog ovog članka Anđi prijekorno gleda negdje odozgo jer nikad nije voljela publicitet i svijetla pozornice. Ipak sam odlučila sa svijetom podijeliti osobno iskustvo poznavanja jedinstvene osobe kakvu rijetko možemo susresti. Anđi je jednako voljela Hrvatsku i Ameriku, svoje dvije domovine i predano je radila na uspostavi dobrih odnosa između njih.
U studenome ove godine bit će točno dvije godine da je preminula u 92. godini života (sad bi me ubila što cijelom svijetu otkrivam njezine godine jer bi na upit koliko ima godina uvijek odgovorila: "Negdje između 50 i smrti.").
Imala je bogat i zanimljiv život, a bila je okružena prijateljima iz hrvatske zajednice i Katoličke misije sv. Blaža u Washingtonu. Bila je ne samo dobri duh hrvatske zajednice u Washingtonu već jedna od uglednijih podupiratelja Lijepe Naše u Sjedinjenim Američkim Državama.
Zapamtit ću je po zajedničkim druženjima i predivnim večerama u restoranima Bethesde, po dugoj vožnji koju je u 86. godini napravila iz Washingtona do Toronta da bi me posjetila 2010. godine kada sam došla na nekoliko dana iz Zagreba, po našem zajedničkom obilasku Beča 2014. kada mi nije bilo jasno kako je moguće da žena u 90. godini hoda brže od mene, po brizi kada sam bila bolesna ili kada sam se oporavljala od posljedica prometne nesreće.
Primila sam njezin posljednji e-mail 29. listopada 2016. godine u kojem se vidjelo da je, iako svjesna karcinoma, još uvijek bila puna života. Njezinim odlaskom nestao je dobri duh hrvatske zajednice u Washingtonu. Ja sam izgubila jednu od najboljih prijateljica. Kada je otišla, danima sam svirala Straussa jer smo ga zajedno slušale u Bečkoj operi.
Okus kiflica koje je izvrsno radila po starinskom receptu, a iz Hrvatske u SAD donijela ga je njezina majka, dugo će pamtiti mnogi Hrvati, ali i Amerikanci u Americi. Na svakom rastanku znala je reći: "Bumo se vidli."
Njezin hrvatski jezik bio je mješavina zagorskog dijalekta i jezika iseljenika početkom 20. stoljeća, ali svi smo je jako dobro razumjeli. Na kraju moram reći, Anđi sam morala približiti široj javnosti jer je uistinu bila posebna i zaslužuje visoko mjesto u plejadi hrvatskih iseljenika u SAD-u koji su zbližili Hrvatsku i SAD te iza sebe ostavili neraskidive veze ovih dviju zemalja.
