Kroz svoje odrastanje u Sjedinjenim Američkim Državama bili su svjedoci velike ekonomske krize, zabrane prodaje alkoholnih pića, pokreta za ljudska prava, leta na mjesec i drugih povijesnih te tehnoloških događaja sa snažnim odrazom na naš američko-hrvatski identitet.
Kroz sve društvene promjene tijekom desetljeća, ova skupina je rasla i sazrijevala s dubokim uvjerenjem da su tradicija, obitelj i vjera sama srž njihove zajednice. Nisu im trebali podsjetnici za dobrovoljan rad, pomoć u nevolji, podršku pri sprovodu i dolazak na svadbu. To je naprosto bio njihov DNK.
Cijelo bogatstvo pohranjeno u glavama tih ljudi i godine koje su proveli kao istaknuti članovi naše zajednice, ukazalo je na potrebu da se takve priče trebaju zabilježiti i ostaviti u naslijeđe budućim generacijama. To mi je bilo nadahnuće za pisanje knjige Croatians of Chicagoland i produciranje dokumentarnog dugometražnog filma They Never Walked Alone.
Nažalost, ali i na ponos, sada s vama mogu podijeliti životnu priču Giggie, naše nedavno preminule 89-godišnjakinje koja je bila i ostala nadahnuće mnogima.
Giggie Cortese djelovala je kao "veleposlanica" i poveznica našeg etničkog kruga ljudi s raznolikim svijetom koji je isto tako pronašao svoj dom u velikom Chicagu. Poput većine rođenih daleko od zavičaja, imala je takozvani podvojeni identitet - ponosna na domovinu Ameriku, ali srcem uvijek u Hrvatskoj.
Giggie s Richardom M. Daleyem, gradonačelnikom Chicaga i čestim gostom parade za Veliku Gospu koja je najstarija takva manifestacija na ovom području. Datum i lokacija nisu mijenjani od 1906.
Rođena 1927. godine kao Lillian Becich, od malih nogu nosi nadimak Giggie. Otac Jozo iz rodnih Poljica 1912. uputio se prema Chicagu i bratu Ivanu.
Do početka 1914. gotovo 400 tisuća Hrvata je došlo u Sjedinjene Američke Države, a svaki dvadeseti useljenik izabrao je Chicago
Poput većine Dalmatinaca, Jozo se nastanio u četvrti Bridgeport koja je u međuvremenu dobila ime "mala Dalmacija", zahvaljujući velikom broju useljenika iz tog dijela Hrvatske. Odmah je počeo raditi na izgradnji tračnica za tramvaj, a uskoro se oženio s Jakicom, novom useljenicom iz svog rodnog mjesta.
Giggie bi često spominjala majku koja je nepismena došla u Ameriku, ali unatoč svim preprekama i teškim vremenima, uspjela je odgojiti šestero djece. Jakica je u crkvi uvijek sjedila na istom mjestu, baš kao i njezina kćer.
19. ožujka 1949. na blagdan Sv. Josipa Jozo Becich uživa gledajući punu kuću gostiju koji slave njegov imendan
Giggie se nerijetko prisjećala svog odrastanja. U intervju američkom državnom radiju, 2008. godine govorila je o velikoj ekonomskoj krizi koja se okomila na njezinu obitelj. Tijekom razgovora sa mnom, dublje opisuje stvarnu sliku siromaštva. Kako su živjeli blizu željeznice, njihova majka morala je čekati dok vlak prođe, da može potpisati školske knjižice jer bi se u tom trenutku cijela kuća tresla.
"Nismo znali da smo siromašni jer se nismo imali s kime usporediti. Sve nas je u četvrti pogodila ista sudbina. Sjećam se kako bi stajali uz tračnice kod jednog klimavog drvenog mosta i čekali ne bi li koji grumen ugljena pao s vagona da ga možemo odnijeti kući i ugrijati se".
"Dok je na snazi bila zabrana proizvodnje alkoholnih pića, svi smo bili na nekoj milostinji jer se živjelo od toga. Jednom sam nabavila ananas, a nitko nije imao pojma što je to i kako se jede. Bilo je stvarno teško, ali hvala Bogu, moj otac Dalmatinac je pravio vino i rakiju koje bi mijenjali za hranu. A kako bi tek onda u slast jeli", priča Giggie uz osmijeh.
Pohađala je župnu osnovnu školu Sv. Jeronima. Cijeli svoj životni vijek provodi u Bridgeportu, u istoj ulici gdje se rodila. 20 godina radnog staža dala je svom voljenom Chicago White Sox bejzbol klubu.
Giggie s Verom Bozich na proslavi blagdana Velike Gospe, 70-ih godina prošlog stoljeća
Po običaju iz toga vremena, Giggie se udala u susjedstvu, za Chucka Cortesea, američkog Talijana. Dobili su kćer koja im je podarila mnoštvo unučadi i praunučadi.
Vjenčanje
Kroz mnoge stranice u knjizi Croatians of Chicagoland nemoguće je ne primijetiti utjecaj i zasluge njezine obitelji za sve što je bila i ostala župa Sv. Jeronima. Posebno, za dugotrajnu ljepotu jedne tradicije, proslavu blagdana Velike Gospe. Dva desetljeća provela je kao predsjednica organizacijskog odbora i ostavila nemjerljiv doprinos u promociji te unapređenju proslave koju ni lokalni politički čelnici ne propuštaju.
Veliki marširajući orkestri, pokretne platforme s različitom tematikom, mažoretkinje pa čak i poznati meksički mariachi postali su neizostavni detalji. Amerikanci svih boja i korijena sada su dio proslave, u velikoj mjeri zahvaljujući upravo našoj dami.
Giggie s unukom
Puna života, pozitivne energije, brzog jezika i još brže pameti, sve nas je dotaknula na određeni način.
Često zamišljam Giggie koja se kao nekakva srednjoškolka veseli frizuri za svoj filmski debi, u dokumentarcu o stotoj godišnjici župe Sv. Jeronima, emitiranom na javnim televizijama u Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatskoj.
Ostaje želja i nada da će njezin primjer dobre "veleposlanice" s ulaganjem u obiteljske i društvene vrijednosti biti uzor novim generacijama. Neka Giggie, i svi poput nje, počivaju u miru.
preuzeto iz knjige Croatians of Chicagoland
