U Njemačkoj je 25,5 posto stanovništva inozemnog podrijetla. Znači li to da je Njemačka otvoreno društvo za strance? Dva Grka govore o svojim iskustvima integracije u novoj domovini, piše Deutsche Welle.
„Njemačka nije otvoreno društvo“, kazao je za dnevni list Die Welt umjetnik Aj Weiwei koji je jedno vrijeme živio u Berlinu. „To je društvo koje želi biti otvoreno, ali koje prije svega štiti samo sebe. Njemačka kultura je toliko jaka da zapravo ne prihvaća druge ideje i argumente", kazao je u kolovozu ove godine umjetnik koji je u Kini godinama bio u kućnom pritvoru. Zato je Weiei odlučio napustiti Njemačku.
Je li Njemačka zaista tako zatvoreno društvo? Ipak je u toj zemlji 2018. godine živjelo oko 20,8 milijuna ljudi doseljeničkog podrijetla, što je 25,5 posto ukupnog broja stanovnika. Nešto manje od 10,9 milijuna njih posjeduje njemačku putovnicu i 9,9 milijuna ima neko strano državljanstvo. Njih oko 13,5 milijuna ima "osobno doseljeničko iskustvo”, dakle rođeni su u inozemstvu i doselili su se u Njemačku.
I kako se uopće definira otvoreno društvo? Philip Husemann je direktor „Otvorenog društva" (Offene Gesellschaft) koje je 2015. godine osnovano u Berlinu. Diskusije o Brexitu, nova američka politika pod vodstvom Donalda Trumpa i jačanje desničarskog populizma širom svijeta, pa tako i u Njemačkoj, bili su glavni razlozi za osnivanje inicijative:
„Za nas je otvoreno društvo ono u kojem postoji liberalna demokracija, društvo u kojem je državno uređenje demokratsko i u kojem demokracija ne postoji samo na papiru. Ima mnogo zemalja koje imaju lijepo napisan ustav, ali u kojima se u političkoj svakodnevici taj ustav ne poštuje.“
Najvažnija temeljna vrijednost je da je ljudsko dostojanstvo nepovredivo, ali isto tako i sloboda izražavanja i slobodan razvoj svake osobe. Njemačka uistinu ima jedan od najdemokratskijih ustava u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Birokracija i državne službe…
Ali svakodnevica ponekad izgleda drugačije. 26-šestogodišnji grčki psihijatar Theokritos Vespoukis se u siječnju doselio u Düsseldorf. Iz dobrostojeće je obitelji i financijska kriza nije razlog zbog koje je napustio svoju domovinu. Priča njemački i cilj mu je bio poslovno usavršavanje.
„Ako Vam se ovdje ne sviđa, možete i napustiti Europu", kazao mu je jednom jedan državni službenik kada je htio predati zahtjev za „aprobaciju" (radi se o postupku u okviru kojeg država provjerava da li stečena akademska titula odgovara ekvivalentnoj njemačkoj akademskoj tituli, nap. red.). Boja njegove kože je tamna i lako se može pomisliti da ne dolazi iz neke zapadnoeuropske zemlje. Grčki liječnik je bio šokiran.
Kontakt koji je imao s njemačkim službama opisuje kao vrlo težak i birokratski.
„Svi liječnici koji u Düsseldorfu žele predati zahtjev za aprobaciju, to mogu učiniti samo ponedjeljkom od 13:00 do 14:30 i potrebne informacije u vezi s tim mogu se dobiti isključivo telefonskim putem. Potrebne su mi, recimo, bile informacije je li s mojim zahtjevom sve u redu i kada bi trebalo polagati ispit iz njemačkog jezika“. Sve to je jako dugo trajalo, sedam ili osam mjeseci. I pored toliko velike potražnje nema dovoljno mjesta i termina za polaganje ispita.
Kostas Ajanitis se početkom godine iz Grčke preselio u Köln - zbog financijske krize. 52-godišnji režiser slabo priča njemački i smatra da je to glavni razlog što ne može naći pristojan posao. Kaže da su zaposleni u državnim službama uglavnom bili ljubazni, ali da je mnogo problematičnija bila birokracija.
„Zavod za zapošljavanje je bio spreman financirati mi tečaj jezika. Međutim, kada sam se prijavio na tečaj, bilo mi je rečeno da je to tečaj stručnog jezika. Ne znam njemački. Zašto onda najprije učiti stručni jezik za moj posao? Rekli su mi da je to napredni kurs. Nisam na njega krenuo i sada već mjesecima čekam na novi."
Sljedeća velika prepreka je bila traženje stana. Psihijatar Theokritos Vespoukis je imao dovoljno novca da plati dobar stan. Čak je bio spreman unaprijed platiti stanarinu za šest mjeseci kako bi dobio ugovor. To nije bio njegov novac, već novac njegovih roditelja koji su bili spremni financirati njegov boravak u Njemačkoj. Ali njemački stanodavci su zbog toga često bili sumnjičavi. Nisu mogli shvatiti zašto roditelji žele plaćati za svog odraslog sina, pa zbog toga i nije dobivao stan.
Kostas Ajanitis je neko vrijeme živio kod prijatelja u Kölnu. Nekoliko mjeseci kasnije je pronašao posao u jednom grčkom restoranu u Essenu gdje je plaća bila 900 eura neto. S obzirom na to da nije dobro znao jezik, nije shvatio da je soba koju je pronašao preko interneta bila u Gelsenkirchenu. Tako je šest puta tjedno putovao od Essena do Gelsenkirchena, skoro 20 kilometara u jednom pravcu.
Ipak, nije sve tako teško i komplicirano. Naprotiv. Oba Grka su sretna što mogu živjeti u Njemačkoj.
„Kulturni život je ovdje jako zanimljiv. Obilazim muzeje, idem na koncerte. Preko jedne prijateljice, Njemice, koja je sopranistica, upoznao sam brojne umjetnike. Nemam problem s ljudima ovdje. Moj jedini problem je jezik i taj problem pokušavam riješiti", kaže kroz smijeh Kostas Ajanitis. Odustao je od posla u Essenu. Premalo novca za šest radnih dana, za posao koji nije njegova struka. Vratio se u Köln.
Theokritos Vespoukis je oduševljen kolegama sa psihijatrijske klinike u Düsseldorfu. „Jako su dobri i spremni pomoći. Uvijek pronalaze vremena za mene i imaju mnogo strpljenja. Nov sam ovdje i moram još mnogo učiti. Da sam na njihovom mjestu, ne znam da li bih imao toliko strpljenja", naglašava.
I pored birokracije i početnih teškoća ne želi se vratiti u Grčku. Odnosno, još uvijek ne želi. Isto važi i za grčkog režisera. „Svugdje je teško biti stranac", kaže Ajannitis.
I Philip Husemann je uvjeren: „Njemačka je otvoreno društvo i zato naše aktivnosti shvaćamo kao neku vrstu očuvanja i obrane otvorenog društva. To ne znači da smatramo da je u Njemačkoj sve savršeno. I prema ocjeni Karla Poppera ne postoji idealno i savršeno otvoreno društvo, već se ono mora uvijek iznova poboljšavati. Ali po mom mišljenju mi imamo otvoreno društvo".
