Slobodarski duh protestantizma jest jedna populistička bajka, koju su duga stoljeća širili njemački nacionalni i proturimski krugovi, a s posebnim naglaskom na Katoličku crkvu, koja je navodno diktatorska. Međutim ozbiljna znanstvena istraživanja ukazuju ustvari na suprotno. Upravo mnogi poznati protestanski povjesničari kulture, filozofi, književnici pa i teolozi dolaze do posve drugih spoznaja. Ovdje ću citirati Thomasa Manna, svjetski poznatog liberalnog književnika, iz jednog njegovog predavanja, kojeg je održao 29. 05.1945 u Washingtonu: "Nijemstvo u svojoj čistoj kulturi, ono separatističko-antirimsko i antieuropsko, zaprepašćuje me i ulijeva mi strah, iako se ono predstavlja kao protestanska sloboda i duhovna emancipacija. Specifično Lutheransko je ono kolerički-neotesano s psovanjem, pljuvanjem po drugima i divljanjem, ono strašno robustno pomiješano sa nekom nježnom ćudi i masovnim praznovjerjem u demone, incubi i nakaze (Kielkröpfe). Prema svemu tome ja imam instinktivnu odvratnost. Nikada ne bih htio biti za istim stolom s Lutherom, jer bi se uz njega osjećao kao u kući jedne nemani (Oger, mitska neman iz jedne francuske bajke), koja ždere ljude. Uvjeren sam da bi se ja s papom Leom X, Giovanni de Medici, tim ljubaznim humanistom, kojega je Luther nazvao "krmačom đavla", dobro razumio" (Kraj citata) Leo X je bio papa, koji je Luthera ekskomunicirao. Da podsjetim, Thomas Mann je i sam bio protestant a za svoje književno djelo dobio je 1929. Nobelovu nagradu.

Možda je Thomas Mann to sve malo pjesnički zaoštrio, ali činjenica je ta da se glavna značajka Lutherove teologije sastoji u radikalnom nijekanju slobodne volje kod čovjeka. Tamo gdje nema slobodne volje, tamo se i ne može razvijati pravi slobodni duh. U svom poznatom djelu "De servo arbitrio" (O ropskoj volji) Luther tvrdi u odgovoru Erazmu Roterdamskom, da je "slobodna volja jedna čista laž." Slobodnu volju, po njemu ima samo Bog i nitko drugi, te Luther u tom pismu Erazmu nastavlja: "Ti sigurno jednog slugu, koji stoji u moći svoga gospodara, ne bi nazvao slobodnim, i sa još manjim pravom možemo mi nazvati nekog čovjeka ili anđela slobodnim, kad on stoji pod potpunoj vlasti i moći Boga. Iz toga slijedi da samo Bog ima slobodnu volju te se ona ne može pripisati nikom drugom biću, nego samo Božjem majestetu. Bog može i radi sve, kako kaže psalam, na nebu i na zemlji. Ako se slobodna volja pripiše i čovjeku, onda je to isto kao da mu se pripiše i Božanstvo, a to je bogohuljenje da ne može biti veće." Nadalje Luther naglašava da je čovjek samo jedna "tegleća životinja, te ako na njega zajaše Bog, onda čovjek hoće i ide gdje Bog hoće, a ako na njega zajaše Sotona, onda on hoće i ide, kamo Sotona hoće. Čovjek nema slobodni izbor između ta dva jahača, nego jahači se bore između sebe, da bi čovjeka dobili u posjed." Tako dakle govoraše Luther. On je s time od Boga napravio jednog običnog tiranina, a čovjek je samo njegov poslušni rob. Čovjek-rob ne može razviti slobodni duh.

Do dana današnjega prevladava, čak i u modernim katoličkim krugovima, populistička protestanska bajka, da je Luther počeo reformaciju da bi pokrenuo borbu protiv nemorala u katoličkom kleru, kao što je prodaja oprosta grijeha itd. Luther to sam u tom svomm odgovoru Erazmu Roterdamskom opovrgava riječima: "Moj Erazmus hvalim te i slavim, jer ti si jedini, koji je shvatio bitnost te stvari te me ne gnjaviš sa glupostima kao što je papinstvo, čistilište, oprost grijeha...Ti si spoznao kardinalnu točku, da je naime slobodna volja jedna čista laž." Poznato je da je Erasmus Reterdamski zastupao potpuno suprotno mišljenje od Luthera. Većina Lutherovih djela ni dan danas još nisu prevedena s latinskog čak ni na njemački, a kamoli na druge jezike. Većina onih, koji se pozivaju na Luthera, nisu ga uopće ni čitali, nego iz generacije u generaciju preuzimaju ustaljene stereotipe i bajke te ih i prepisuju jedni od drugih.