Supružnici na Braču dovršavaju film

U Afganistanu ima puno nepismenih i tamo želimo život mijenjati filmovima

Tajana Prka i Tarique Qayumi
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
1/2
04.10.2016.
u 09:22

"U L.A.-u, na tečaju Judith Weston, sreli smo se u mraku. Vidjela sam mu samo siluetu, privukao me njegov glas. Imamo iste vizije i misije, identična razmišljanja, slične snove i interese"

Bračni par, glumica i producentica Tajana Prka i Kanađanin afganistanskih korijena, redatelj Tarique Qayumi, u Sutivanu na Braču, u kući Tajaninih roditelja završavaju dugometražni film "Crni zmaj" koji će uskoro poslati na filmske festivale u SAD. "Crni zmaj" kao simbol slobode, sniman u Afganistanu, a traje 140 minuta, prati odrastanje dječaka Ariana koji se rodio u "zlatnim vremenima" (dok su još žene u Afganistanu mogle studirati), dolazak Rusa, građanski rat, uspon talibana... i Arianovu bezgraničnu ljubav prema letenju. Njihov projekt financira kanadska Vlada, gdje Tajana i Tarique žive.

"Kanađani rado prihvaćaju teme iz drugih država, različitosti ih jako zanimaju, žele učiti, 'guraju' umjetnost naprijed", kaže nam ovaj par. Nadaju se da će i film postići uspjeh koji je doživio njihov prethodni zajednički uradak "Targeting", a ozbiljno razrađuju ideju i o snimanju filma vezanog za hrvatsku povijest.

Odakle ljubav prema umjetnosti? Mladi ste, u mnogim zemljama ste učili i radili.
TAJANA: Moji su roditelji iz Hrvatske otišli raditi u Njemačku, a umjetnost me privlačila odmalena. Moja prva ljubav je glazba, svirala sam klavir i violinu, plesala balet u Münchenu i Zagrebu, završila sam školu za glumu. Radila sam u kazalištima u Njemačkoj, ostvarila nekoliko uloga u predstavama klasične literature.
TARIQUE: Moj otac je liječnik, a majka psiholog za djecu, morali su u vrijeme ruske okupacije pobjeći iz Afganistana. Rođen sam u Kabulu, kao dijete živio sam ratnoj zoni, koješta doživio i vidio u Afganistanu, ali i na dugom putu do Kanade. Selili smo se u Pakistan, Dansku, Portugal, SAD. Stalno me prate te slike, a kako sam oduvijek volio pisati, završio sam UCLA School of Theater, Film and Television, postao sam scenarist i redatelj.

Vas Tajana nije "zadovoljavala Njemačka", htjeli ste više i dalje. Zbog čega ste otišli u Meksiko?
Uvijek sam bila nemiran duh, istraživala, a u Meksiko su me pozvali prijatelji. Živjela sam tamo godinu i pol dana, učila jezik, radila s djecom, učila ih kako se stvara film. Stanovala sam s prijateljicom u Ciudad de Mexicu, a radila sam i kao konobarica. Uvijek sam sama zarađivala za ono što sam željela raditi iako sam imale svesrdnu potporu roditelja. Stalno sam tražila neke nove izazove. Vratila sam se u Njemačku, ponovno na kazališne daske, ali to me nije ispunjavalo. Imala sam pregršt ideja, željela sam intenzivnije raditi na filmu. No, na svakom koraku su me odvraćali govoreći kako je to teško i kako treba imati puno novca i potpore. Tražila sam nekoga tko će me razumjeti, tko se neće bojati i tko će mi pomoći ostvariti snove.

Gdje ste se vas dvoje upoznali, vaša veza poprilično je poslovna, ali i romantična?
TAJANA: Otišla sam 2008. uz pomoć prijatelja pisaca u Los Angeles. Tamo je ozračje potpuno drugačije, naišla sam na puno pozitivnih ljudi. Htjela sam napisati scenarij za film, prvi put sam osjetila dobre reakcije. To me je ohrabrilo.
TARIQUE: Bila je to ljubav na prvi pogled. Išli smo na tečaj koji je vodila Judith Weston, tada slavna profesorica i stručnjakinja koja je "odgojila" mnoge glumce i redatelje. Tajana je predano radila s Judith Weston pune četiri godine. Zanimljivo je da njihovi glumci i redatelji uz rad stalno pohađaju nekakve stručne tečajeve. Kod njih je popularno cjeloživotno obrazovanje, što u Njemačkoj nije slučaj. U Americi se ljudi stalno obrazuju i rade što nas je jako inspiriralo. Sreli smo se na pauzi.
TAJANA: Pušili smo, bio je mrak, i bili smo sami. Vidjela sam mu samo siluetu, privukao me njegov glas. Gospođa Judith je očito nešto "primijetila" pa nas je stavila u istu grupu. Imamo iste vizije i misije, identična razmišljanja, slične snove i interese.

Razumijete li se tako dobro zato što ne živite u zemlji gdje ste rođeni i odakle su vam roditelji?
TARIQUE: Vjerojatno. To je pitanje identiteta. Osjećam se Kanađaninom, ali imam afganistanske korijene. Kad živiš u Kanadi, tamo se očekuje da budeš Kanađanin. U Njemačkoj je potpuno drugačije. Mislio sam da sam više Afganistanac dok nisam shvatio da me život napravio Kanađaninom. Afganistan je promijenio identitet. Nema više Afganistana mog djetinjstva. Odrastao sam u Kanadi u kojoj su ideje i ideali potpuno drugačiji. U Afganistanu je sve stalo. A tajna naše veze je da Tajana sve to razumije i podržava me, kao i ja nju.
TAJANA: Oboje volimo Indiju pa smo nakon dvije godine druženje onamo otputovali. U Goji me Tarique zaprosio, a vjenčali smo se u Dubrovniku. Odabrali smo taj stari grad i Hrvatsku, koju oboje volimo. Bilo je vrlo romantično.

Prije vjenčanja ste radili jednu zanimljivu TV seriju u Kabulu. Kako je došlo do realizacije?
TAJANA: Da, u Kabulu smo snimili trinaest epizoda serije "Defenders" posvećene policajcima specijalcima. Na tome smo radili osam mjeseci, imali smo tim od pet ljudi s kojima smo izvrsno surađivali. Bila je jako popularna, prikazivala se na njihovoj televiziji TOLO TV. Glumci su bili Afganistanci, ali i ja sam glumila u seriji. Imala je zavidnu gledanost.

Odakle tolika ljubav prema filmu?
TARIQUE: Već sam rekao da mi je djetinjstvo bilo vrlo uzbudljivo. Pamtim brojne slike i događaje. Volio sam pisati, a u Afganistanu se umjetnost ne poštuje. Tamo svi cijene samo liječnike i inženjere. Želio sam se u jednom trenutku vratiti, osjetio sam čudan izazov da idem tamo gdje sam rođen. No kad sam došao, shvatio sam da mi je Kanada postala bližom.

Što vas potiče, iz čega crpite teme za filmske scenarije?
TARIQUE: Potiču me promjene u svijetu. U djetinjstvu sam pisao i poeziju, priče, a završio sam i školu kreativnog pisanja. Volim, međutim, ponajviše psihološke sadržaje. Bavimo se pitanjem identiteta, problemima ljudi u tranziciji, pozicijom i pravima žena. U središtu svega je žena. Volim konceptualnu umjetnost, napose video instalacije, pa sve to ulazi i u moj doživljaj umjetnosti, konkretnije film.

Angažirate li suprugu za glavnu glumicu zato što joj ne morate ponuditi veliki honorar ili ona pak ponajbolje dočarava karaktere vaših likova?
TARIQUE: Haha, i jedno i drugo. Jako je vole moji roditelji pa je moram izabrati. Ali, šalu na stranu. Ona odlično poznaje zanat i, što je najvažnije, s njom mogu razgovarati o svakom detalju. Uostalom, naši su pogledi na svijet gotovo identični. Naš je posao tako postao obiteljskim jer je ona često producentica, a ja redatelj.

Koji ste prvi film snimili, s kojim ljudima radite, imate li uhodanu ekipu?
TAJANA: Prvi zajednički dugometražni film bio je "Targeting" koji smo snimili 2014. godine. Tema je PTSP, žene koje su iz rata izašle s teškim posljedicama. Premijerno je prikazan na festivalu u Los Angelesu, a potom je krenuo u distribuciju. Trenutačno je u Amazoni, na internetskim portalima. Radili smo ga u nezavisnoj produkciji. Gotovo uvijek radimo s istim ljudima. Snimili smo u međuvremenu i jedan kratki film o pravima žena za koji sam ja napisala scenarij. Sniman je također u Afganistanu. Tarique je prošle godine dobio nagradu za najboljeg režisera. Jedini je filmski režiser iz Afganistana u Kanadi. U Afganistanu nema glumaca, ali možda jednog dana ipak otvore akademiju.

Za film ipak treba novac. Snimate li reklame, komercijalnije stvari?
TARIQUE: Ne, ako kreneš za reklamama i novcem, lako se udaljiš od umjetnosti. Mi se želimo baviti umjetnošću. U Afganistanu ima puno nepismenih ljudi. Želio bih svojoj zemlji nešto vratiti. Zato smo u Kabulu radili i popularni show "Sesan street". Igra se u više od stotinu zemalja. Nadamo se da stvaramo nešto drugačije, zanimljivije. To ja naša zadaća.

Koliko poznajete hrvatski film i hrvatske glumce?
TAJANA: To me jako zanima. Znamo za vašeg glumca Gorana Višnjića, gledali smo filmove "Što je muškarac bez brkova" i "Svećenikova djeca", na Danima hrvatskog filma u Los Angelesu. Pratit ćemo još više hrvatsku kinematografiju.

Imate i zanimljive planove i za rad na filmu u Hrvatskoj?
TARIQUE: Da. Zanima nas ostvarenje jednog projekta koji bi obrađivao jednu hrvatsku povijesnu temu, a koji bi mogao pobuditi i međunarodno zanimanje. O tome razgovaramo s Jerkom Rošinom. Hrvatska je povijest iznimno zanimljiva, ali još smo u fazi čitanja literature i stvaranja jasnijih predodžbi o njoj.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije