Od trenutka kada krene na put, svaki iseljenik ima mnoštvo prigoda da požali zbog svoje odluke ili bar da se pokoleba i posumnja u ispravnost svojih nakana.
Još u Europi, prije ukrcaja na brod, iseljeničke su mu osobne i putne isprave provjerene i obavljen je liječnički pregled. U polaznoj su ga luci ili možda već u nekom željezničkom čvorištu poput Basela, pregledali i liječnici i domaće vlasti i službenici američkog konzulata.
"U Baselu smo dobili željezničku kartu do Rotterdama i brodsku kartu do New Yorka. Ondje nas je i liječnik pregledao, tako te smo bili spremni da se odmah ukrcamo na brod".
No sada slijedi konačan, odlučni pregled prije useljenja.
Unatoč brojnim lukama i mogućnostima ulaska u SAD, posljednja je stanica za većinu Ellis Island koji izaziva posebnu strepnju. Dovezeni pretrpanim brodićem iz njujorške luke i zatvoreni na otočiću okruženom morem, nadomak Kipu slobode i stvarnoj slobodi, useljenici moraju proći opsežne preglede, strahujući od preuranjena neuspjeha i neželjena povratka u domovinu.
Unatoč desetljećima i dvama svjetskim ratovima, minulim od dolaska u Ameriku do povratka u domovinu, Stjepan Lojen iz Kraljeveca u Hrvatskom zagorju, slikovito opisuje svoj dolazak u New York i strepnju koju proživljava na Ellis Islandu: "Parobrod je konačno pristao u luku. Na pristaništu su ljudi vrvjeli kao u mravinjaku. Obični putnici iskrcavali se odmah na obalu, gdje su ih susretali i veselo pozdravljali rođaci i znanci.
S nama, iseljenicima, bilo je drukčije. Nas su prekrcavali u malen brodić koji nas je odvezao na otočić Ellis Island, gdje smo imali proći pregled pograničnih i carinskih organa. Ušli smo u jednu veliku salu... još kod kuće pričali su mi da su... mnogi naši ljudi vraćeni natrag. Pozajmili su novac za putne troškove, dovezli se do američkog kopna, pogledali Božicu slobode, odsjedili dan-dva... i onda se morali vratiti kući!
Dok sam stajao u drugom redu što je vodio do pograničnih organa, po glavi mi se neprestano vrzla misao: hoće li mene pustiti? Kolika bi nesreća bila kad bih se sada morao vratiti u svoj Kraljevec! Otac je pozajmio novac za moj put, i ja sam mu svečano obećao da ću mu ga za šest mjeseci vratiti. Pa odakle bi ga otac inače mogao vratiti?
Osim toga, kad bih se sada, poslije pet-šest tjedana, morao vratiti u selo, kolika bi to bila bruka za me! Susjedi bi mi se rugali i predbacivali: 'Gle našeg Amerikanca! Potrošio dvjesta forinti da vidi kopno Amerike!' Vratio bih se upravo onamo gdje sam i bio - u onu istu bijedu iz koje sam se pokušao izvući. Samo što bih sada imao još jedan teret više - dug od dvjesta forinti! Konačno dođe red na mene i na mog suputnika Lazu. Bio sam prvi. Pokazao sam inspektoru papir što mi ga je dao agent. On me odmjerio od glave do pete i preko prevodioca upitao:
'Kamo ideš?'
'U Youngstown svome svaku', rekoh uzbuđeno.
'Koliko imaš novaca?'
'Dvadeset dolara'.
Sretno sam prošao! Prošao je dobro i moj prijatelj Lazo.
Sad mi je laknulo. Na carinske se organe nismo ni obazirali, jer se cijela naša prtljaga sastojala od nekoliko prljavih košulja. Pogledao sam okolo i vidio mog prijatelja Lazu, koji je već bio prošao pregled, kako veselo razgovara sa svojim rođacima koji su ga dočekali. Kad je podigao kovčeg da krene, osvrnu se i, spazivši me, mahnu mi rukom u pozdrav...
Kad smo prošli kroz cijeli pregled, predani smo jednom vodiču koji nas je odveo na željezničku stanicu. Prije negoli smo krenuli na stanicu dobili smo svaki papirnu kutiju suhe hrane: sendviča, salame, sira i nešto voća. Za tu smo hranu platili svaki po jedan dolar.
Uvečer oko 9 sati vodič nam je dao vozne karte i ukrcao nas na putnički vlak kojim smo krenuli u Youngstown - na put dug 600 milja".
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
