Naslovnica Priče

Pješice od Berlina do Zagreba, sa sinom u rukama kroz kišu metaka. Da, ova priča je stvarna

Moja Hrvatska svakog petka ponovno objavljuje svoje najuspješnije priče koje su mijenjale mišljenja Hrvata o hrvatskoj dijaspori. Ovaj članak objavili smo 2016. godine
13. rujna 2019. u 00:20 1 komentara 3324 prikaza
Pješice do Zagreba
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/5

Ova priča nije američka, ali je iseljenička. Stoga bih se malo željela odmaknuti od osobnog iskustva i reći vam ponešto o jednoj dami rođenoj davne 1923. godine.

Krešo Mikulić Krešo Mikulić Hrvatski Einstein zbog kojeg su selili tvornicu u Americi

Njezini životni izazovi počeli su prerano – sa svega 15 godina kad se otisnula u svijet. I dok danas gledam svog sina koji će uskoro napuniti 11, moje srce ne može zamisliti taj pozdrav u nepoznato i rastanak od majčinih skuta.

A dama naše priče prvo odlazi kod svoje tete u Graz, odakle je put vodi prema dalekom Berlinu. Ulaskom u 18. godinu dogodila joj se prava ljubav. I koliko god romantično počela, nije dobro završila. Njezin odabranik bio je mladić poljskih korijena koji je ubrzo regrutiran. Odlazi, a ona ostaje sama. I tad doznaje da je trudna. Prije nego što je s voljenim podijelila sretnu vijest, dobila je pismo o njegovoj smrti.

Prvi put je ostala udovica i samohrana majka – u nekom tuđem svijetu. Roditelji preminulog supruga pokušali su sve napraviti kako bi je zadržali uz sebe. Tako su željeli da se dogodi ljubav sa sinom njihovih prijatelja, misleći kako će ona biti zbrinuta, a unuk blizu.

No, naša dama uvijek je vjerovala u istu ljubav, i tako se odlučila vratiti roditeljima u Hrvatsku.Tijekom rata put nije bio jednostavan. Od Berlina je krenula pješice, čuvajući svojim tijelom od kiše metaka tek rođenog sina. Ubrzo nakon povratka u domovinu umiru joj majka i otac. No, obitelj je bila velika, sklona međusobnoj pomoći.

S punih 25 godina, igrom slučaja, upoznaje Josipa, novu ljubav svog života. On je bio "feš", kako ga je znala zvati, i zagrebački gospon, 17 godina stariji.

Nisu sve iseljeničke priče sretne Hrvat u Australiji živio je ispod mosta. I skupljao je novac za obitelj u domovini

Pola desetljeća trebalo joj je da prihvati brak jer se brinula kako će njezin sin gledati na novu životnu situaciju. U toj zajednici rodilo se troje djece. Suprug je bio školovani teolog, filozof i pravnik. Radio je u općini na dobroj poziciji, no nije se slagao s komunističkim sustavom. Od svojih principa, kao i od naredbe da makne križ s uredskog stola, nije odstupao ni pod cijenu obiteljskog preživljavanja. Ubrzo ostaje bez posla, a život im postaje sve teži.

Najstariji sin već je punoljetan i odlazi raditi u München gdje mu pomaže teta. Troje djece ponekad je moralo podijeliti jedno jaje za ručak.

Josip biva podvrgnut progonu i mučenju. Od Golog otoka spašava ga prijatelj psihijatar, nakon što ga proglašava bolesnim. U međuvremenu, majka za djecu umjesto putovnica dobiva putne listove, tako da njihov prelazak granice postaje lutrija.  Supružnici se prije puta opraštaju, ne znaju je li to njihov posljednji susret.

Majka s djecom ipak uspijeva kročiti na njemačko tlo. Ponovno na nepoznato! Po dolasku su smješteni u izbjeglički centar Zirndorf, ali već nakon nekoliko mjeseci odlaze u München. Suprug nije dobio nikakve putne isprave pa nakon godinu dana od rastanka s obitelji kreće ilegalno prema Njemačkoj. Na granici s Austrijom dočekao ga je svećenik Vilim Cecelj i pomogao mu.

Njegovim dolaskom u München obitelj je ponovno na okupu, slijede lijepe i mirne godine.  Djeca su se školovala, ljubav prema domovini nije jenjavala i nikad nisu bili pristaše niti jednog režima. Nisu bili ni desni, ni lijevi. Vjerovali su u Boga i Hrvatsku.

Desetak godina nakon novog života, Josip umire od raka. Njegova supruga ponovno ostaje sama, opet u tuđini, s troje maloljetne djece od kojih najmlađe ima svega 11 godina. Nije se predala. Svoje suze čuvala je za trenutke samoće. Djeci je uvijek pružala ljubav i sigurnost, čak i onda kad je bila slomljena.

John Aranza PISALI SINU Pisma koja su srušila stereotipe o dijaspori: Piši koliko si ti centimetara visok, neka znam

Dvije kćeri vraćaju se u Zagreb na studij, a ona ostaje s najmlađim sinom u Münchenu. Djeca rastu, osnivaju svoje obitelji.

Naša dama puno puta je bila i iseljenik, i povratnik. Ceste života vodile su je iz domovine i ponovno u nju vraćale. Nakon radnog vijeka dolazi u Zagreb gdje živi dok je starost nije previše sustigla. Od tada je sa sinom u Münchenu. Danas je okružena ljubavlju svoje obitelji i dječjim osmijehom. Lica ne prepoznaje, svoje životne priče više se ne sjeća.

Drhtavim glasom ta 93-godišnja starica pjevuši pjesme iz mladosti gdje joj nekako i duša sada prebiva. Teško prepoznaje bilo koga, ali ja znam njezino lice, njezin glas, njezine ruke. Znam joj i ime – Justina, a s najvećim ponosom zovem ju svojom bakom.

Pješice do Zagreba | Autor : Robert Demo Foto: Robert Demo

Svim životnim odlukama možda je utabala neke sudbonosne staze i mog puta. Život me odnio daleko od Hrvatske, no vrijednosti koje je baka usadila duboko u korijene naše obitelji, ostaju zauvijek.

Mike Mija Lukaček Istinita priča Život kao iz filma: U svijet s jedva 11 godina!

Bez obzira na vremena koja se mijenjaju, na granice koje se prelaze, na mora koja nas od obitelji dijele beskrajno – mi iseljenici dobro znamo gdje nam je dom.

  • nisamsavrsen:

    "Od svojih principa, kao i od naredbe da makne križ s uredskog stola, nije odstupao ni pod cijenu obiteljskog preživljavanja." - bez ovoga priča ne bi bila potpuna. Uvijek je bilo propisano što se ističe u službenim prostorijama, pa tako i danas.