Norddeutscher Lloyd (NDL) nastao je 1857. udruživanjem četiri manja brodara. Osnivač je društva dugovječni bremenski poduzetnik i političar Hermann Heinrich Meier (1809. – 1898.) koji ga je ubrzo učinio jednim od najvećih svjetskih brodara.
Već sljedeće 1858. godine Društvo pokreće prvu liniju za New York, a potom (1868.) za Baltimore i (1869.) za New Orleans. Poslije su ustanovljene i linije za Srednju i Južnu Ameriku i druge.
Kada se bitan dio prometa iseljenika premješta u južnu Europu, i NDL, poput drugih velikih brodara, 1891. pokreće liniju iz Italije – Genove i Napulja – u New York.
Tijekom devedesetih društvo gradi više velikih brodova, od kojih neke naziva imenima careva novog Njemačkog Carstva (osnovanog 1871.).
Kaiser Wilhelm der Grosse (Vilim I., 1897.) nazvan je najvećim na svijetu, no nekoliko godina poslije izgrađen je još veći, Kaiser Wilhelm II (1903.) koji u prvi razred prima 332, u drugi 343, a u treći 1074. putnika.
Jedan od vodećih tadašnjih parobrodara uoči Prvog svjetskog rata najavljuje novu utakmicu u gradnji najvećih, najljepših i najbržih transatlantika – od kojih nekima sudbina nije bila sklona, kao ni njihovim putnicima.
Uspjeh luke Bremerhaven najviše je povezan s izvanrednim usponom Norddeutscher Lloyda.
Milijunima prevezenih putnika u Ameriku, koje ova kompanija prevozi iz matične luke, treba pridodati i one iz drugih usputnih luka poput Southamptona i Cherbourga, u kojima redovito pristaju kompanijini brodovi, kao i one prevezene "mediteranskom linijom" iz Genove i Napulja, koje su Nijemci (NDL i HAPAG) prevezli mnogo više nego talijanski brodari.
Veliku zaslugu za brojnost putnika u Bremerhavenu ima i izvanredno organizirana kompanijina agencijska služba koja je naslijedila sustav poznate Mislerove agencije koja je imala poslovnice čak i nadomak europskog juga – i u Zagrebu i Slavonskom Brodu (tadašnjem Brodu na Savi).
Najveći brodovi koji su potom slijedili mogli su uglavnom primiti više od dvije tisuće putnika, od toga barem tri četvrtine onih treće klase. Netko je izračunao da su zapravo visoke troškove malobrojnih putnika u prvoj klasi dobrim dijelom podmirivali mnogobrojni putnici iz potpalublja – treća klasa – od koje su svi brodari isključivo i živjeli.
Naročito se u manjim lukama, poput Rijeke i Trsta, ukrcavalo malo putnika prve klase i zato brodovi građeni početkom stoljeća imaju povećan, iako već podnošljivo opremljen prostor treće klase – koja umjesto prijašnjih velikih skupnih spavaonica dobiva jednostavno opremljene četverokrevetne, a katkad čak i dvokrevetne kabine.
No sve do rata još uvijek su uvjeti života treće klase uglavnom prilično skromni – ili čak novouvedene "četvrte klase". Spavaonice su i dalje skupne, s više desetaka ili stotina gusto zbijenih ležajeva na kat, a blagovaonice su opremljene oskudno, s dugim drvenim stolovima i neudobnim klupama.
I brojni opisi nezadovoljnih putnika, kao i fotografije, najčešće svjedoče da čak i na najnovijim brodovima uvjeti nisu bili onako primamljivi kao što ih prikazuju reklamne knjižice brodarskih kompanija.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
