Iako razvoj velikih brodara, koji se pojavljuju već sredinom 19. stoljeća, započinje u doba jedrenjaka, njihov je velik uspjeh započeo s prekooceanskim čeličnim parobrodima koji su uskoro postali sve uobičajeniji, a u putničkom prekooceanskom prometu već sedamdesetih potpuno potiskuju jedrenjake.
Velike nade putničkog prekooceanskog prometa bile su polagane u nekoliko slavnih brodova – Great Western (1838.) bio je najveći dotad izgrađen parobrod, dugačak više od sedamdeset metara i prvi parobrod građen za prijevoz putnika preko Atlantika.
Ovim je brodom najavljena era parobrodara; tih je godina osnovano više parobrodarskih društava koje parni pogon ističu i u nazivu kompanije (npr. Great Western Steamship Company utemeljena u Bristolu 1836., Royal Mail Steam Packet Company, osnovana u Londonu 1839.).
Među najslavnijim su ranim brodovima gotovo stotinu metara dugačak Great Britain (izgrađen 1843.) i više od dvjesto metara dug Great Eastern (izgrađen 1858.).
Iako su postali simboli tehničkog napretka svog doba, ti su brodovi u poslovanju doživjeli pravi krah i umjesto za prijevoz putnika više služili drugim namjenama pa i za prijevoz tereta i polaganje podmorskih kabela.
Prvi su prekooceanski parobrodi, kao i jedrenjaci, isprva više održavali redovite linije zbog prijevoza pošte nego zbog putnika. Poštanska služba značila je pouzdan i redovit prihod, no i redovitost održavanja linija bila je obveza koje su se brodari morali čvrsto pridržavati pa su isplovljavali u točno određene dane, obično jednom tjedno ili svaka dva tjedna, bez obzira na količinu poštanskih pošiljki (paketa) i broj putnika. Na to su ih silili i ugovori za prijevoz pošte i pritisci iseljeničkih luka koje su željele spriječiti izgrede i izbjeći da iseljenici predugo čekaju brod.
Luka Liverpool u okolnostima rane industrijalizacije i prekomorskoga putničkog prijevoza u 19. stoljeću posve potiskuje stariju i poznatiju luku Baltimore (matičnu luku Great Westerna) te postaje sjedište prvih velikih parobrodarskih društava.
Uz najveće njemačke brodare iz Bremena (s matičnom lukom u Bremerhavenu) i Hamburga, u prekooceanskom putničkom prijevozu desetljećima glavnu riječ vode tri velika brodara iz Liverpoola – Cunard Line, White Star i Inman Line.
Samuel Cunard iz Halifaxa (Nova Scotia) u Kanadi zajedno s partnerima osniva 1838. British and North American Royal Mail Steam Packet Company (koja se od 1878. naziva Cunard Steamship Company).
Prvi parobrod ovog društva Unicorn (izgrađen 1838.) u svibnju 1840. poduzima prvu plovidbu preko Atlantika. No još je važnije to što je Cunardova novoizgrađena Britannia već 4. srpnja te godine isplovila iz Liverpoola u Halifax i Boston i time započela održavanje prve stalne prekooceanske parobrodarske linije.
Za početak Cunardova prekooceanskog poslovanja presudno je to što je britanska vlada, nakon više uspješnih prekomorskih plovidbi Great Westerna, objavila namjeru da subvencionira parobrodarsku plovidbu između Engleske i Amerike. Ne zbog prijevoza putnika ili tereta, nego prije svega zbog prijevoza poštanskih pošiljki.
Razvijena i brza prekomorska komunikacija Britanskom je Carstvu iznimno važna i zbog veze s kolonijama i zbog gospodarskih razloga.
Dotad korišteni neveliki jedrenjaci pokazali su se nepogodnima i Admiralitet je u prosincu 1838., kada se već uvjerio u pogodnosti parobroda za plovidbu oceanom, razglasio da podupire pokretanje parobrodarskog prijevoza pošte. Samuel Cunard brzo reagira, dolazi u London i uskoro pokreće prve parobrodarske linije.
Godine koje slijede, sve do 1870., razdoblje su potpune prevlasti ovoga brodara; takmaci mu još uvijek nisu opasni. Tek se sedamdesetih godina između brodara razbuktava izravna borba za prevlast na tržištu. Uz razvijen promet iz luka u Sjevernom moru i u europskim atlantskim lukama, Cunard se na prijelomu stoljeća zajedno s White Starom natječe s Nijemcima oko linija između sredozemnih luka (Genova i Napulj) i Amerike. A kada krajem 1903. dolazi u luke Trst i Rijeku, Nijemci poduzimaju sve da ga suzbiju jer Austro-Ugarsku smatraju "domaćim" terenom. Cunardov monopol u Rijeci (1903. – 1914.) ublažava to što je u Trstu slab takmac domaćoj Austro-Americani – koja je u većinskom vlasništvu njemačkih brodara.
Brodovi koji su početkom stoljeća plovili na atlantskoj, mediteranskoj i "austrougarskoj" ruti (od New Yorka do Trsta i Rijeke) prevozili su oko dvije tisuće putnika. Neki od njih nisu ni imali prvu klasu, a drugi samo manji broj kabina prve klase, dok su u trećoj klasi neki od brodova imali i zajedničke spavaonice (dormitorije) i kabine.
Za razliku od starije Auranije (1883.) koja krajem 1903. obavlja "probne" vožnje između New Yorka, Trsta i Rijeke i prevozi 500 putnika prve i druge te 700 putnika treće klase, kasniji brodovi namijenjeni prije svega emigrantskim lukama, imaju vrlo malo ili uopće nemaju kabine prve klase, ali zato imaju mnogo više spavaonica za treću klasu.
Među takvima su Ultonia (1898.), Ivernia (1900.), Carpathia (1902.), Pannonia (1903.), Slavonia (1903.), Caronia (1905.), Carmania (1905.).
Luksuznije su opremljeni brodovi koji su se ponosili ljepotom i brzinom, poput Lusitanije (1907.) i Mauretanije (1907.).
Nakon konkurentskih White Starovih Titanica i blizanaca, i Cunard je morao izgraditi krunski brod i ponos svoje flote – Acquitanniju (1914.) koja je prevozila 618 putnika u prvoj, 614 u drugoj i 1998 u trećoj klasi!
No kompanija nije stigla dugo uživati u njezinoj ljepoti i slavi, uskoro zasjenjenoj početkom rata.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
