Republika Hrvatska traga za još 1940 osoba nestalih u Domovinskom ratu. Nije poznat točan broj onih kojima je hrvatska država oprostila sudjelovanje u agresiji i oružanoj pobuni u razdoblju od svibnja 1990. pa do početka 1998. kada je završena mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja.
Nesumnjivo je kako se radi o barem deset puta većem broju osoba, a možda i višestruko većem od toga. Učinjeno je to 1996. Zakonom o općem oprostu. U samoj svojoj srži taj zakon je bio pogrešan, bez obzira na to što je njegovo donošenje smatrano uvjetom za ostvarenje mirne reintegracije preostalog dijela privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske.
Naime, oprost je duboko moralan, ali individualan čin. Oprostiti može samo onaj kojem je učinjeno neko zlo, prema kojem je počinjen neki grijeh. Oprostiti se može samo onome tko oprost zatraži. Oprost može imati smisla samo ako se onaj tko ga je zatražio pokaje te ako na traženje onoga tko oprost udjeli izvrši svoju pokoru kao znak da će se ubuduće ponašati tako da više ne nanosi bol i nepravdu onome tko mu je oprostio. Oprost s ponavljanjem grijeha besmislen je čin.
Dan nestalih osoba obilježavamo 30. kolovoza kao poticaj cijeloj zajednici da su uključi u traženje informacija o onima za kojima tragaju njihovi najbliži. Samo onaj tko ne zna jesu li njegovi najbliži živi ili mrtvi zna koliki je to teret i kakvu bol to može nanositi.
Proživio sam taj osjećaj početkom devedesetih i ne bih ga nikome poželio. Prisjećajući se tog groznog vremena pitam se jesu li oni kojima je hrvatska država oprostila sudjelovanje u agresiji i oružanoj pobuni, kojima je u krajnjem slučaju oprošteno to što su krivci za to što je još nepoznata sudbina 1940 ljudi, jesu li oni ikad pomislili kako imaju obvezu reći što znaju o tim osobama koje su nekome djeca, roditelji, braća sestre...
Jesu li oni kojima je hrvatska država oprostila svjesni da bi davanjem informacija o nestalima napravili simbolični korak pokajanja i prihvaćanja udijeljenog im oprosta. Možda svi oni kojima je oprošteno ne znaju gdje su grobnice onih za kojima se još traga, ali ako znaju tko o tome nešto zna ili bi mogao znati, trebali bi to reći ako prihvaćaju oprost koji im je udijeljen.
Da bi rat bio stvarno završen, mrtvi moraju biti pokopani, a živi moraju živjeti na istom prostoru. Da bi zajedno živjeli moraju se poštovati. Pijetet prema mrtvima za Hrvate uvijek je imao veliko značenje. Dok kosti posljednjeg nestalog ne budu pronađene i dostojanstveno pokopane, njihova rodbina i prijatelji neće imati mira. Neka ovo shvati kako tko hoće, ali zna se tko u ovoj priči treba prihvatiti ruku pomirenja.
Odgovornost nije samo na pojedincima, nego i na organizacijama i političkim strankama koje imaju utjecaj na one koji najviše mogu
pomoći u traženju nestalih, a time i u uspostavi procesa pomirenja.
Umjesto objavljivanja sadržaja kojim se ismijavaju simboli Republike Hrvatske, glasilo srpske nacionalne manjine "Novosti" trebalo bi biti angažirano u osvješćivanju potrebe da se pripadnici te zajednice aktivno uključe u otkrivanje sudbine nestalih osoba. Odgovornost onih koji uređuju Novosti i onih koji stoje iza tog medija kao izdavač veća je od odgovornosti možda i nedovoljno osviještenih i informiranih pojedinaca.
