Jedan od najvećih zaljubljenika u filmski festival u Orašju, gost koji uvjerljivo prijeđe najveći broj kilometara kako bi bio dio Dana hrvatskoga filma u Orašju, jest Ivo Petranović.
Živi u Kaliforniji u zaljevu San Francisca u Sacramentu i Los Angelesu, no to mu uopće nije prepreka da već 15 godina zaredom dolazi u Orašje, isključivo zbog filmske fešte u Posavini.
Privlačnost festivala
A ljubav između festivala u Orašju i Petranovića započela je Zagvozdom i tamošnjim festivalom koji je u svojem rodnom kraju osnovao glumac Vedran Mlikota. Tamo su se njih dvojica upoznala, uslijedio je poziv na dolazak u Posavinu i od tada se Petranović zaljubio u pitomi posavski gradić.
"Ovo je jedinstven festival, među najprivlačnijima od svih filmskih fešti koje pratim u Hrvatskoj, ali i u Americi. Orašje ima tu neodoljivu privlačnost jednostavnosti i prirodnosti, a opet ozbiljnosti projekta, da tome ne mogu odoljeti. Svakako, ono što se najviše može istaknuti u odnosu na druge festivale jest to što Orašje, eto, i nakon 23 godine jednako voli festival, puno je Posavljaka uključeno u ovu filmsku priču, zajednica je ostala uz manifestaciju jer mi se družimo, susrećemo po gradu, pjevamo s tamburašima, odlazimo navečer na projekcije. Znao sam odlaziti iz Orašja, recimo, u ponoć, došao bih kući na sat-dva i spakirao se za Ameriku. Ovdje nalazim sve što tamo nemam, ali ni bilo gdje drugdje", rekao je naš sugovornik.
Iz rukometne obitelji Petranović inače je Slavonac pa su mu strune tambure u krvi, kao što je i sport, jer potječe iz sportske obitelji poznatih rukometaša.
"Otišao sam iz Hrvatske daleke 1989. godine da bih se vratio i igrao profesionalno rukomet u Francuskoj ili Njemačkoj jer nisam mogao tako mlad igrati u inozemstvu. Životni me je put odveo i za sada ostavio u Americi, ali nedosanjani mi je san ostala slavonska ravnica, veliko imanje i možda povratak kada bih osnovao obitelj. Sada su oranice više nedostatak nego prednost", naglasio je Ivo koji još uvijek ne zna kamo će ga životni put odvesti. No siguran je u jedno...
"Festival u Orašju postao je dio mene, ovi jednostavni i topli ljudi izvanredni su domaćini i vraćat ću se svake godine ovoj festivalskoj karavani glumaca, radosti, druženja koje s tamburašima potraje do jutarnjih sati, pa zapravo i ne spavam. Meni je ovo hrana za dušu. Ne može se opisati ova ljepota vremena koje provedem u Posavini uz dobre ljude i zato ću se Orašju i festivalu iznova vraćati", zaključio je naš sugovornik.
