Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Nakon trećeg boravka u Americi zauvijek se vratio kući

Na popisu putnika naveden je kao Franz Lucic, u džepu ima 22 dolara i ovaj put, na poziv prijatelja Antona Mladenića, ide na sjever
27. lipnja 2016. u 11:06 0 komentara 767 prikaza
Frane Lučić
Foto: Zdenka Novosel i Nevenka Pizzul, Rijeka

Frane Lučić odrastao je u velikoj obitelji u županiji Marčelji, u blizini Rijeke, u kući Borinovih, kraj Ronjgi, u tada posve uobičajenoj i tipičnoj kastavskoj seljačkoj kući, dugačkoj prizemnici koju se nazivalo "pozemujka" - u jednom je dijelu stanovala obitelj, u drugom - krava.

Stambeni je dio kuće imao dvije sobe i veliku kuhinju s ognjištem, ograđenim i zatvorenim posebnom drvenom pregradom da ga se zaštiti od propuha i izdvoji od ostatka kuhinje.

Osim u sobama, spavalo se i na tavanu u koji se iz kuhinje dolazilo ljestvama; najčešće su se tamo uvlačila djeca.

U kuhinji se pak, nakon svakodnevnog teškoga rada, navečer život odvijao oko velikog niskog stola s klupama, za koji su sjedali svi ukućani i jeli iz velike zemljane zdjele nasred stola. 

Najčešći je obrok u ta vremena bila obična kukuruzna kaša.

Kada se Frane oženio Katom (Katarina, rođena Jugo iz obližnjih Barušići-Lučići, 1857. - 1938.), morao je otići iz rodne kuće u podstanare (govorilo se tada - "na fit").

Potkraj stoljeća obitelj se povećala pa se morao brinuti o prehranjivanju tada već deseteročlane obitelji.

Prvi je put otputovao preko Atlantika 1899. godine. Otputio se na jug u City of Pueblo, Colorado, i radio u kamenolomu. 

Bio je običan težak, bez ikakva zanata pa se i nije mogao nadati nečemu boljemu. S malom se ušteđevinom vratio 1903. u rodni kraj. Uspio je dobiti općinsko zemljište u Marićevoj Dragi i uskoro je podignuo vlastitu kuću.

Potrošivši novac, ponovno odlazi u Ameriku - da zaradi za dogradnju i proširenje kuće.

Ukrcava se 20. svibnja 1905. u Le Havreu na parobrod Montreal u vlasništvu kompanije French Line (Compagnie Générale Transatlantique) i stiže u New York 3. lipnja.

Na popisu putnika naveden je kao Franz Lucic, u džepu ima 22 dolara i ovaj put, na poziv prijatelja Antona Mladenića, ide na sjever, u Gladstone, država Michigan.

Odlazi i treći put, i ukrcava se u Le Havreu na parobrod La Savoie, a u New York stiže 7. svibnja 1910. Bio je to ujedno posljednji put. Od ušteđevine je izgradio šternu i uredio vrtove oko kuće.

Njegove se unuke i danas prisjećaju obiteljskih priča i djedove kuće te kako su se oko kuće na krševitoj uzvisini gradili kameni suhozidi (prezidi) i kako su djeca sudjelovala u uređenju vrta te u košarama nosili zemlju iz obližnjeg dolca.

Za razliku od sinova, otac Frane nakon trećeg boravka u Americi zauvijek se vraća kući, u Marićevu Dragu, živi mirno s Katom, radi u svome "gruntu", a katkad, čak i u visokoj dobi, zarađuje nadnicu radeći na cestama Kastavštine.

Sinovi obitelji Lučić

Između 1885. do 1900. u domu Frane i Kate Lučić u županiji Marčelji (Halubje, nadomak Rijeci) rođeno je osmero djece koju nije bilo lako prehraniti - Dolfo (Rudolf), Frane (Franjo), Tone (Anton), Vicenco, Benjamin, Marija, Pepa (Josipa) i Albina.

Najmlađi od njih, mali Benjamin, rođen je kada je glava obitelji Frane, u potrazi za zaradom, već otišao u Ameriku kamo su prije njega odlazili i drugi iseljenici iz te županije.

Frani i Kati odlaze u Ameriku i četiri sina i - nikad se više neće vratiti.

Najstariji sin Dolfo (Rudolf Lusic, 1885. - 1951.), odlazi u Hamburg i 4. ožujka 1905. ukrcava se na parobrod Roland, u vlasništvu sjevernonjemačkog Lloyda. U New York stiže 25. ožujka i potom odlazi u Colorado - na brodskoj listi putnika navedeno je da ide kod strica Frane Saršona.

Tone (Anthon, rođen 1890. - umro oko 1980.) ukrcava se u Le Havreu na brod Floride i stiže u New York 31. siječnja 1910.

Sin Frane (Frank T. Lusic, 1893. - 1962.) dolazi za svega nekoliko mjeseci. S ocem se ukrcava u Le Havreu (parobrod La Savoie) i stiže u New York 7. svibnja 1910. Čini se da je Vicenco, najmlađi od obiteljskih iseljenika, stigao poslije.

Tako se gotovo cijela muška polovica obitelji našla u Pueblu i potom u Colorado Springsu u Coloradu, gdje su i sinovi radili u kamenolomu. Dolfo i Franjo ovdje su živjeli do smrti, a Tone je poslije preselio u Cleveland u Ohiju.

Sinovi su, međutim, postali Amerikanci. Nakon kamenoloma, radili su u čeličanama i u tvornici bicikla. Jedan je od njih otvorio vlastiti restoran. Oženili su se djevojkama iz domovine, dvojica Kastavkama, treći Slovenkom, i odgajali djecu.

Najmlađi i najnesretniji, Vicenco, nije se ni oženio ni poživio. Upao je u loše društvo i poginuo u bijegu, iskačući iz jurećeg vlaka.

Otkad su kao još nedozreli mladići otišli u Ameriku, njihova majka Kata više nikad nije vidjela svoje sinove i nikad nije upoznala svoje američke unuke.

 

preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.