Najpoznatija i najtraženija Hrvatica u Njemačkoj, Jagoda Marinić, 39-godišnja novinarka, književnica i suradnica gradonačelnika Heidelberga, imigracijom i integracijom se bavi i kao književnica i na svom radnom mjestu. Sa samo 23 godine objavila je prvu knjigu "Zapravo, bračna ponuda", a tjednik Der Spiegel njezin roman "Bezimena" ocijenio je jednim od najboljih u 2007. Napisala je i turistički vodič "Hrvatska - uputstva za upotrebu".
Rođena je 1977. u Waiblingenu, roditelji su bili useljenici iz Dalmatinske zagore. Kao dijete useljenika, mogla je studirati u Heidelbergu, ali nije mogla raditi kao učiteljica. Osim u Heidelbergu, angažira se i u nacionalnim organizacijama, savjetuje druge gradove i zaklade o tome u što uložiti državne potpore za interkulturalni rad. Idućeg tjedna ide na Boston Book Festival i na Ivy League, gdje će držati govor i čitati izvatke iz svojih djela. Živjela je i u Berlinu, Splitu, Zagrebu i u New Yorku.
Grad odabire organizaciju
Imigracije su najvažnija europska tema, lani je u Njemačku ušlo 890 tisuća imigranata, ove godine dolazak je zaustavljen. Kako žive ti doseljenici danas? Marinić kaže kako to ovisi o tome gdje žive. U sveučilišnom gradu Heidelbergu izbjeglice su ravnomjerno podijeljeni na sve gradske četvrti.
"Cilj je da ne nastanu geta, nego da starosjedioci imaju bolju mogućnost upoznati ljude koji su došli i pobrinuti se za njih", otkriva, dodajući kako se tako gradi stabilno zajedničko susjedstvo u kom građani imaju osjećaj da je situacija umjerena. U Heidelbergu to zasad jako dobro funkcionira. Književnica, čiji je roman "Restoran Dalmacija" objavljen i u Hrvatskoj i sama iza sebe ima iskustvo djeteta useljeničke obitelji. Na primjedbu kako integracija u Njemačkoj nije laka ni kad su u pitanju doseljenici iz europskih zemalja, Marinić kaže kako se s tim ne slaže.
"Stvorio se neki medijski mit problematiziranja pitanja integracije i migracija. A sve ono što uspije, što je uspijevalo posljednjih desetljeća, sve ono što donosi dobro, kao da nije novost i o tome se ne raspravlja", tvrdi i ističe kako je migracija pokretačka snaga.
"Ljudi idu u potrazi za boljim životom. Ljudi smatraju da je moguće stvoriti bolji život i često je to zaista moguće", vjeruje književnica. Ističe kako je europska migracija u Njemačku zapravo jako uspješna priča. Da Nijemcima nisu došli migranti iz bivše Jugoslavije, Turske, Grčke..., teško bi se Njemačka ovako razvila nakon Drugog svjetskog rata. To je potvrdila i kancelarka Angela Merkel na proslavi 60 godina ugovora za gastarbajtere.
"Čudno mi je, zaista, što mi u Europi nismo uspjeli stvoriti osjećaj da smo Europljani, iako smo se kretali po Europi, bježali i vraćali se. Pa postoji jedna zajednička europska priča i povezanost, kako bi onda integracija u nešto čega si dio mogla biti tako teška?", tvrdi, dodajući kako se takvim tezama ljudi otuđuju, jer se ne osjećaju povezani sa sudbinom drugih. Jagoda Marinić odrastala je između Njemačke i Hrvatske, osjeća li da mora izabrati je li Hrvatica ili Njemica?
"To je pitanje kao voliš li više mamu ili tatu, zar ne? Pitanje lojalnosti teško je za djecu, odraslima ne bi smjelo biti. Kad odrasteš, shvatiš da si čovjek, da je život kratak i da je važno da što bolje i što više učiniš i ostaviš nešto iza sebe. Da ovom svijetu pridoneseš bar nešto dobro. U mom slučaju, jer mi posao omogućuje da puno putujem, vjerujem u kozmopolitizam u korijenima. To znači, potječem iz jednog društva, jezika, kraja, ali osjećam se kao građanin svijeta. To nije koncept samo za elite", ističe Marinić, dodajući kako netko može biti građanin svijeta i ako cijeli život živi na jednom mjestu. No, što je s integracijom u njemačko društvo? Na to pitanje kaže kako malo tko zna što se pod integracijom podrazumijeva.
"Neki misle da je dovoljan jezik, a ima ljudi koji su naučili perfektno njemački, ali u Njemačkoj su bili samo kao turisti. A gastarbajteri imaju taj svoj 'gastarbajterski njemački' i neki tvrde da zato nisu dovoljno integrirani. Pa se pitam, ako dođu, dignu djecu, školuju ih, kupe si stanove i automobile, žive kao ostali Nijemci, zar nisu integrirani", smatra, dodajući kako nas globalizacija ionako čini na jedan način istima, sluša se ista glazba, jedu ista jela.
"Netko kaže da nisu integrirani jer čitaju hrvatske novine, jer znaju još jedan jezik. Ili, zato što žele poslije smrti mir naći u rodnom mjestu? Neki političari govore da se upravo po tome gdje netko traži zadnji mir može ocijeniti koliko je netko integriran. Mislim da su to sfere ljudske privatnosti. Politika se trenutačno u previše pitanja miješa. Migracija je uvijek bilo, a ljudi se iznenade kad im se kaže da najveći dio svjetske populacije nikad ne ode iz rodnog kraja", priznaje i ističe kako je povijest jedna duga priča miješanja naroda.
"Ta ideja o narodu nije baš stara kao i ljudi. Narod kao što se danas shvaća je konstrukcija, a sve što mi smatramo prirodnim i nemiješanim je posljedica stoljetnog procesa miješanja. Riječ 'Hrvat' je, primjerice, iranskog podrijetla. U Njemačkoj postoji riječ 'Migrationshintergrund', podrijetlom migrant, što bi onda vrijedilo i za Angelu Merkel, čiji djed je bio Ludwik Kazmierczak, vjerojatno Poljak, koji se borio u Drugom svjetskom ratu", ističe Marinić.
"Vjeruje se da je migracija dio priče zašto je Berlin procvao početkom 20. stoljeća. To se zaboravlja kad slušamo rasprave o migraciji, kao i to da su povjesničari Europu nazivali mračnim kontinentom u 20. stoljeću", kaže i poziva da se radi na nadi i pouzdanju. No, kao da je Merkel ove godine odustala od nade.
"Kancelarka ima humanitarnu retoriku, ali humanitarci se tuže da je postala tvrdolinijaš otkako CDU gubi izbore. U Heidelbergu ima puno ljudi koji bi htjeli primiti izbjeglice, ali to nije politika ove godine, to je bilo lani. Lani su gradili smještajne objekte koji su sad prazni, no lani je Njemačka pokazala svoje pošteno lice i iznenadila svijet", uvjerena je, ali i šokirana što je Europa tek lani shvatila da im ispred vrata ljudi pate i umiru.
"Prije nego što su izbjeglice iz siromašnih i zaraćenih zemalja Afrike krenuli u Europu, Njemačka je prepolovila pomoć afričkim zemljama, a mnoge druge zemlje su sasvim ukinule pomoć UN-ovu programu za hranu. Ljudi više nisu imali što jesti i uputili su se prema onima koji imaju. A ljudi u Europi živjeli su kao u polusnu, ne shvaćajući da 65 milijuna ljudi, od toga 30 milijuna djece, u svijetu bježe od rata i siromaštva", govori te upozorava da se ne smije zaboraviti da Europa u Africi profitira, da Europa izaziva klimatske promjene koje ruše afričku prirodu. Nakon svega, ove godine na lokalnim izborima CDU gubi, a dižu se antiimigrantske stranke kao što je Alternativa za Njemačku (AfD). Na pitanje postaje li Njemačka ksenofobno društvo, kaže kako ne misli tako. Jer, humanitarno se angažira čak devet milijuna Nijemaca.
"Dio Nijemaca je uvijek bio ksenofoban i oni se sad eksponiraju, misleći da je došao njihov trenutak. No, valja biti realan, jer to što za desne snage glasa 15 posto Nijemaca blaga je reakcija na dolazak milijun izbjeglica. U Berlinu od mlađe generacije nisu dobili ni šest posto", kaže, ali ipak je zabrinjava porast nasilja koji prijeti čak i gradonačelnicima, policajcima, novinarima – a društveni mediji ostavljaju dojam da skoro više ne postoje pristojni ljudi.
Jagoda Marinić vodi Interkulturalni centar u Heidelbergu gdje organizira susrete, umjetničke večeri i razgovor među starosjediocima i novodoseljenicima. Impresionirana je ambicijom mnogih izbjeglica.
"Nevjerojatno je kojom brzinom žele naučiti njemački, stvoriti novi život. Susrela sam puno jako pristojnih ljudi. Ali, valja znati da u Njemačku stižu oni boljestojeći, koji su zarađivali i tri tisuće eura pod Assadom i koji su imali deset tisuća eura ušteđevine za put. Ponekad me zabrinjava što je s onima koji to nemaju", pita se.
Seksizam je problem
Ženska prava posebno su važno pitanje u dodiru dviju kultura.
"Ovo društvo teško je izborilo ženska prava. Nakon Kölna, ljude koji dolaze podučava se da su muškarac i žena ravnopravni, iako ni naše kulture nisu stigle tamo gdje treba. Seksizam je i u nas problem, unatoč pravima. Tamo gdje se krše ženska prava neophodan je jasan stav, no rasprava je malo pretjerana i imamo prečih problema, na jugu Europe 50 posto mladih je nezaposleno", kaže. No, nikab i burka izazvali su ovog ljeta puno rasprave, nakon što su objavljene snimke policajaca koji su u Nici prisilili muslimanku da se skine na plaži. S jedne strane je tu zahtjev da se poštuju običaji manjina, s druge zaključak da su nikab i burka zapravo sredstvo ponižavanja i mučenja žena. Ima li načina da se tuđa kultura poštuje, a da istovremeno žene uživaju slobodu? Radikalno, moglo bi se reći da su nikab i burka dio kulture podjednako kao što je španjolska čizma, inkvizicijsko sredstvo za mučenje, dio kršćanske kulture. Marinić misli da stvari valja rješavati u dijalogu.
"Ipak je to sve pomalo preuveličano. U Njemačkoj puno žena koje nose nikab ili burku dolaze s muževima, kao dio harema u medicinskom turizmu. Kupuju skupe parfeme i nikome ne smetaju jer njihovi muževi donose novac. Samo manji dio muslimana u Njemačkoj, koji čine oko pet posto stanovništva, pokazuju takve stavove prema ženama. Dapače, mnogi su od toga pobjegli i strahuju da će ih Njemačka opet prepustiti tim tradicijama. Europa pruža privlačne vrijednosti, sloboda je jedna od njih. Ali sloboda je uvijek i sloboda manjina. U već burnom 21. stoljeću morat ćemo raspraviti i o tome, uz pomoć institucija, dijaloga, pravnog sustava i slobode umjetnosti", tvrdi. Nedavno je organizirala i susret "Pod mojom maramom".
"Publika je bila fascinirana. Bili su to portreti mladih žena iz cijelog svijeta koje su muslimanke iz liberalnih obitelji ili su prešle na islam i tek na fakultetu odlučile nositi maramu. Njihove obitelji bile su u početku razočarane. To je manjina o kojoj se malo govori, obrazovane urbane uspješne mlade žene koje pod maramom žele živjeti svoju vjeru svojom odlukom, a ne prisilom", smatra, ističući kako se i tom prilikom pokazalo koliko malo znamo jedni o drugima. U razgovoru nakon izložbe te su žene bile na pozitivan način u centru pažnje, osjećale su se, kaže, samopouzdano, dio njemačkog društva.
Njemačka i Hrvatska vezane su mnogim vezama, od gastarbajtera do turista na Jadranu. Ipak, znaju li Nijemci dovoljno o Hrvatskoj i Hrvatima?
"Ovisi, kao i sve, o tome koji Nijemci. Nedavno sam bila u Düsseldorfu i susrela novinara koji je više znao o Hrvatskoj nego 80 posto Hrvata. Ponekad mislim da su njemački klišeji o Hrvatskoj između kulisa jednog raja na moru i mračne zemlje izašle iz rata na divljem Balkanu", kaže, dodajući kako klišeji ipak mogu biti početak za razgovor. Najgora je ravnodušnost. Jer, ako Nijemac dođe u Hrvatsku samo zbog lijepe obale, ne može nešto doživjeti i naučiti o zemlji i ljudima.
"Zato mi se ne sviđaju anonimna turistička meganaselja u kojima za to ima malo prilike. Kad putujemo, prepoznajemo da nas ljude više toga ujedinjava nego što nas dijeli. Svi umiremo, bolujemo, patimo, borimo se, volimo", tvrdi, pa zaključuje kako je za takvo prepoznavanje općeljudskoga svugdje prije svega potrebna priča.
"Da napustimo stavove koji su ponekad nepomirljivi i vratimo se pričama koje podsjećaju na ono egzistencijalno. Zato se borim za neke izgubljene priče. Priče ljudi koje se izgube u statistikama, ljudi kojima neće posvetiti ni trg ni ulicu. To su priče ljudi koji su za jedan mali život učinili nešto ogromno: živjeli ga svom snagom. Volim priče običnih ljudi, jer, na kraju, svi smo takvi", zaključuje književnica.
Cura je napravila karijeru na multikulturalizmu i logikom stvari to nam svima prodaje.