Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Moj susret s kardinalom Stepincem! Kupio mi je gvirc i rekao...

Sjeća se isto tako, i to čujete u njezinu veselom glasu, da je nakon sv. mise Alojzije Stepinac došao do njihova stola, pitao ih imaju li sve potrebno
10. veljače 2017. u 09:49 55 komentara 8214 prikaza
Danica Iviček
Foto: Valentina Krčmar
Pogledajte galeriju 1/2

Danica Iviček rođena je 1930. godine u Redovju, dva sata hoda od sela Brezarića (župa Krašić). Tamo je rođen i Alojzije Stepinac, "naš Lojzek", kako ga moja prijateljica u razgovoru sa mnom zove. 

Često govori o njemu, svaki mu se dan moli, a kad je sretnete, primijetit ćete da stalno dodiruje zlatni medaljon sa Stepinčevom slikom. 

Nekoliko puta su joj, dok smo pričale o njezinim uspomenama iz tih dana, potekle suze, koje sam jasno naslutila u telefonskom razgovoru, a zamislite koliko bi ih bilo da smo sjedile zajedno...

Pitala sam Danicu, koja je sada u svojim osamdesetima, ali je i dalje prekrasna žena, uspravnog stasa, čega se sjeća kad razmišlja o svojem najranijem djetinjstvu i uspomenama na "našeg Lojzeka". 

Odmah se raspričala o tome kako su, još dok je bila djevojčica i polaznica drugog ili trećeg razreda osnovne škole, išli na "prošćenje" u Krašić na Dan sv. Trojstva. 

Za one koji to možda ne znaju, tada su seljaci svetojanskog kraja uvijek nosili svoje narodne nošnje. 

Obične su odijevali radnim danom, a svečane nedjeljom ili svetkom. Svetojanska narodna nošnja je bijela, a oko vrata su crveni ili crni "kraluši" (jedna vrsta perla). Fertun (pregača) ili je bijeli ili crni, dok je marama na glavi crna. 

Tako svečano urešene krenule su na misno slavlje. Mame su polagano hodale seoskim putem, molile krunicu, a tadašnje djevojčice, koje su sada bake, bezbrižno su trčale, gledale i brale cvijeće...

Danica se sjeća kako su srele lugara koji ih je pitao kamo idu, a one su ushićene odgovarale: "Na prošćenje u Krašić!" Koje veselje za djecu! 

Dolaskom u Krašić, upoznali su "našeg Lojzeka". Treba čuti Daničin glas kad ona govori o kardinalu Stepincu. 

"Bio je tako nježan s nama, upravo mio. Pogladio bi nas po glavi, pitao odakle smo, kako se zovemo, idemo li u školu, molimo li se svaki dan... Sve je htio znati o nama! Kad je počelo misno slavlje u krašićkoj crkvi sv. Trojstva, svi smo ga pozorno slušali, čak i djeca, jer njegove su propovijedi bile posebne", prisjeća se.

Moja prijateljica i danas često ponovno čita Stepinčeve propovijedi, jer svaka je tako poučna. Sjeća se isto tako, i to čujete u njezinu veselom glasu, da je nakon sv. mise kardinal Stepinac došao do njihova stola, pitao ih imaju li sve potrebno, čak im je kupio i gvirc (medeno piće).

Dani su prolazili, Danica je narasla, udala se 1950. za svoga Franju Ivička u nedaleko selo Ivančiće. 

Godine 1952. rodila se kći Barbara, a njezin suprug je otišao u Kanadu 1958. Danica i Barbara slijedile su ga 1961., dakle, godinu dana nakon Stepinčeve smrti.

Moja prijateljica dobro se sjeća njegovog odlaska. Čim se pročulo da je umro, Svetojanci su prvo mislili da će biti pokopan u Krašiću, no to se nije dogodilo, kao što znate. 

Tako su odlučili poći na sprovod u Zagreb. Došli su na kolodvor u Jasku, ali im "milicioneri" nisu dopustili odlazak, pa su se, žalosni i plačući vratili kućama, no nisu odustajali od svoje namjere. 

Sutradan se njih dvadesetak nekako probilo u Zagreb, kupili su cvijeće i svijeće na Dolcu, teško dolazeći do katedrale okružene masom žalosnih ljudi i mrkim "milicionerima" koji su svakog zaustavljali i preslušavali. 

Danica se sjeća da su ih pitali zašto idu u katedralu. Kaže mi ona kako su im hrabro odgovorili da se idu pokloniti kardinalu jer ih jučer nisu pustili. 

"On je naš! Hoćemo mu dati počast, koja mu pripada", glasno su izjavili. 

Jedva su ušli u katedralu jer tamo je bilo tisuće ljudi, muk, tišina, jecaji, molitve, cvijeće, svijeće... 

Polagano su se pomicali prema mjestu iza oltara, gdje je bio pokopan Stepinac, svi su ili šutjeli ili tiho molili i plakali... 

Tada je svatko bio u svojim sjećanjima i mislima na kardinala, svatko je u katedrali znao za njegovu žrtvu, svatko je znao koliko je volio Crkvu i svoj hrvatski narod.

Father Kamber hrvatski župni park Treba živjeti u našim cipelama Hrvatica iz Kanade: Ostarjeli smo, mirovine su male, no za njega uvijek moramo imati novca Dušan Bezić Dušan Bezić Kako je Šoltanin završio na tankom ledu! Iseljenička priča iz Kanade

Otad je prošlo mnogo godina. Franje više nema, Danica će uskoro biti i prabaka, ali uvijek misli na "našeg Lojzeka, našeg blaženika". 

Čeka dan kad će biti počašćen titulom sveca jer, kako ona uvijek govori: "On je svetac, mi to znamo!" 

U jednom mi je trenu rekla: "Da sam znala do čega bu došlo, sve bi pisala". Eh, kad bi mi znali što nas čeka...

Treba reći i koju o medaljonu s likom Stepinca, koji Danica nikad ne skida i često ga gladi. Da, on je poseban. Prije svoje smrti suprug Franjo zamolio ju je da pokupi sve zlato u kući i od toga načini medaljon s likom Stepinca.

Tu želju svog pokojnog supruga ona s radošću ispunjava jer "naš Lojzek" joj je uvijek u srcu, baš kao i u mojemu.