Joe Magarac bio je sav od čelika, visok kao dimnjak, sa širokim ramenima poput vrata ljevaonice. Njegove ruke su sličile posudama iz kojih se izlijevao rastaljeni metal. Nakon rođenja u željeznoj rudi, odrastao je u peći.
Lik su u prvoj polovici prošlog stoljeća osmislili hrvatski doseljenici iz okolice Pittsburgha. Jesu li svoje prijatelje i sebe tako nazivali, ironično se šaleći na vlastiti račun?
Nastanak priče zagonetan je poput njegovog život!
Možda su se zaista, kako neki kažu, hrvatski radnici u ljevaonicama Pittsburgha poigrali s Owenom Francisom pa su mu na brzinu ispričali svoju američku verziju Velog Jože.
S druge strane Owenu je kao nadahnuće mogao poslužiti život nesretnika koji su za male dnevnice u neljudskim uvjetima radili uglavnom da prežive.
A ime Joe Magarac za koje je već čuo i znao što znači, savršeno se uklapalo.
Stoga je magazin Scribner's 1931. godine u Pittsburghu objavio Owenovu pripovijest: "Saga o Joeu Magarcu: Čovjeku od čelika".
Uskoro će Joe Magarac uz Paula Bunyana, Johna Henryja i Pecosa Billa postati omiljeni junak američkih narodnih priča.
Pripovijest o njemu kaže kako je bio toliko snažan da je rastaljene šipke savijao kao da su od papira.
Radio je neumorno za 29-ero ljudi. Golim rukama miješao je rastaljeni čelik i oblikovao potkove poput pereca od tijesta.
Od ohlađenog čelika, lakoćom kojom djeca prave snježne grude, radio je topovska zrna.
U kritičnim trenucima spašavao bi radnike od opasnih situacija. Osim fizičke jačine, Joe Magarac bio je div dobrica, velikodušan, požrtvovan i hrabar.
Jednog dana Steve Mestrovich organizirao je natjecanje u savijanju čelika. Nagrada je bila ruka njegove kćeri Mary. Očekivalo se da će Eli Stanoski pobijediti Petta Pussicka, no Mary je voljela Petta.
Magarac je došao iznenada, priključio se obojici i na kraju slavio. Nije oženio Mary već ju je prepustio njezinom odabraniku, rekavši: "Uostalom, kako bi Joe Magarac, radnik u ljevaonici, imao vremena za obitelj?"
Pripovijest završava sa zaključkom kako nitko ne zna što se s njim dogodilo. Neki kažu da je zbog velike svjetske proizvodnje čelika potražnja u Americi smanjena i prijetilo se zatvaranjem.
Joe je pao u tugu jer nije mogao pomoći svojim prijateljima. Skočio je u peć i otopio se. Taj čelik je toliko bio kvalitetan da su ga svi htjeli kupiti.
Drugi tvrde kako je još uvijek živ, čeka u nekoj napuštenoj peći da opet počne s radom.
On zasigurno postaje dio identiteta Pittsburgha kada ga William Gropper 1948. godine oslikava. Danas se djelo nalazi u tamošnjoj galeriji sveučilišta.
Zanimljiva je i priča za djecu Irwina Shapira tiskana 1948. godine - "Joe Magarac i njegovo američko državljanstvo".
Autor govori o legendarnom Joe Magarcu kojeg vlasnik ljevaonice traži 1000 dolara za američko državljanstvo.
Magarac zbog toga počinje još više raditi, no nakon dolaska u Washington, jedan kongresmen mu ironično kaže da se vrati u stari kraj (misleći na zemlju porijekla). Naš junak u maniri King Konga ruši Capitol.
Glazbeni sastavi The New Christy Minstrels i Les Folks o njemu su čak snimili pjesmu.
U seriji filmova posvećenih američkim folk junacima, ekranizirao ga je i Walt Disney.
Na ulazu u zabavni park Kennywood u Pittsburghu stajao je njegov veliki kip koji ga je prikazivao kako u rukama drži užarenu šipku i oblikuje tobogan smrti. Godine 2009. djelo je poklonjeno jednoj tvrtki.
Magarac je još uvijek aktualan. Programer igrica Volition koristio je njegov lik u poznatom Saints Rowu. U virtualnom gradu Steelportu prikazuje ga se kako izlijeva rastaljeni čelik. Otok iz igrice nije kontroliran, nema ulica, susjedstvo nije ničije. Simbolično!
Prije tridesetak godina u Hrvatskoj je postojala ideja da se napravi mjuzikl nadahnut njegovom pričom.
A sve je možda počelo kada je na jednog hrvatskog nesretnika poslovođa u pitsburškoj ljevaonici vikao da brže radi.
"Ajmo, Joe Magarac!", ironično je ponovio njegov radni kolega.
>> Nisu sve iseljeničke priče sretne!
>> Kovčeg pun nade