"Putujući" iseljenički agenti najčešće prvi dolaze do iseljenika i nagovaraju ih na odlazak u "obećanu zemlju".
Posrednici koji iseljenicima organiziraju putovanja u gotovo nevjerojatnim pravcima, imaju izravan kontakt s emigrantima i zato najveće mogućnosti – manipuliranja.
Pojedini agenti obično predstavljaju više brodarskih kompanija, organiziraju putovanja iz raznih luka a, uz brodske, prodaju iseljenicima i željezničke karte – i to za europske i američke željeznice. Isto tako mijenjaju novac i daju iseljenicima potrebne upute za putovanje.
Velike agencijske kuće katkad imaju gotovo nevjerojatnu mrežu povjerenika – "akvizitera" koji se u potrazi za iseljenicima upućuju i do najudaljenijih sela. Zato im se često i spočitava krivnja za masovna iseljavanja.
Njihova je glavna briga da čim efikasnije i jeftinije dopreme emigrante do luke i broda kojim će isploviti u Ameriku. U nastojanju da iseljeniku pruže čim više usluga, a čim manji dio kolača prepuste drugim posrednicima u opsluživanju složenog organizacijskoga lanca, spremni su u potpunosti organizirati put za tisuće emigranata – od rodnog sela do konačnoga odredišta!
U brojnim pograničnim mjestima poput Buchsa, Basela i Udina, uglavnom izvan granica Austro-Ugarske, agenti doslovno "love" iseljenike i nastoje ih pridobiti na razne načine – agencija Nodari u Udinama na austrijskoj granici tiska svoje reklame na češkom, mađarskom, poljskom, slovenskom, hrvatskom i ruskom!
Vjerojatno je najveća i najbolje organizirana iseljenička agencijska kuća Missler iz Bremena. Već je polovicom 19. stoljeća grad Bremen sklopio ugovor s Misslerom čija je zadaća stalno pronalaziti nove migrante i na najbolji mogući način organizirati njihov prijevoz.
Već je prije isteka stoljeća ta agencija diljem Europe imala mrežu s tisuću povjerenika – suradnika i agenata – koji su dovodili ljude u Bremerhaven. Agencija Missler povezana je s Hermannom Heinrichom Meierom, osnivačem Norddeutscher Lloyda (Sjevernonjemački Lloyd), kompanije koja je postala najveći prijevoznik na ruti između njemačkog sjevera i New Yorka. Upravo se Missleru pripisuje da je njegovom zaslugom iz Bremerhavena u New York pristiglo više od milijun i osamsto tisuća ljudi.
Agenti su, uz novčarske posrednike, možda najpovlaštenija, ujedno i najizloženija i najomraženija karika u iseljeničkom lancu. Na njih se okomljuje država jer joj odvode podanike, radnike i vojne obveznike. Na njih su bijesni iseljenici jer nikad ne dobiju ono što im je obećano. Trn su u oku brodarima jer ovise o njihovoj prodaji karata i jer im otkidaju dio kolača i ubiru provizije. K tome izbjegavaju biti podvrgnuti određenoj kompaniji i zastupaju ih više. Kompanije mogu i same organizirati vlastito agencijsko poslovanje i prodavati karte, ali zbog ograničenja koja im nameću karteli ne mogu pružati širok niz usluga poput "čistih" agenata. Primjerice, ne mogu prodavati željezničke karte.
Čak i brodari koji ne mogu poslovati bez posrednika, katkad preziru svoje agente. Generalni direktor Nordeutscher Lloyda jednom je rekao: "U Galiciji surađujemo s ljudskim izrodom".
Omiljena su sjedišta agencijskih poslovnica, uz glavne gradove i nacionalne prijestolnice, uz luke Trst i Rijeku, pogranični gradovi i granični prijelazi te željeznička čvorišta poput Basela, Ljubljane i drugih mjesta na iseljeničkim putovima prema sjevernim i zapadnim lukama.
Gotovo je nevjerojatna internacionalizacija i kozmopolitizam kojim iseljenički poslovni svijet među prvima uspijeva probiti sve birokratske i nacionalne prepreke, djelujući istovremeno s obje strane oceana. Otkako brodovi u Europu ne putuju više od tjedan dana, poslovanje je ubrzano do neslućenih razmjera.
Agenti sa sjedištem u New Yorku poput Franka Zottija, imaju poslovnice u Baselu, riječka Adria, pomorska tvrtka koja obavlja i agencijsko poslovanje, ima poslovnice u Novom Sadu i pograničnim gradovima Južne Ugarske, nadomak Srbije i Rumunjske.
Poslovi iseljeničkih agencija cvjetaju iako im žele doskočiti i brodari i državne vlasti – prvi da im ne izmakne nadzor nad tržištem i cijenama, a drugi da onemoguće prenaglašenu, politički i socijalno nezgodnu propagandu koja ljude potiče na odlazak.
Mađari su već 1881. zakonskim odredbama podvrgnuli agencije nadzoru Ministarstva unutarnjih poslova, a zakonom iz ožujka 1903. mađarski je parlament donio restriktivan zakon kojim je trebalo ograničiti emigraciju.
No zakonske prijetnje ne ostvaruju se. Iako ministar predsjednik Kalman Tisza podsjeća da u Ugarskoj ima samo 25 legalnih agencija, njihovo je poslovanje posvuda prošireno i posve izmiče i zakonu i nadzoru. Brojni nelegalni agenti i dalje posluju bez ikakvih smetnji i potiču siromašne seljake na potragu za srećom i zaradom.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
