Naš obiteljski prijatelj Vladimir Pernar u Kanadu je došao 1975. godine.
Pitala sam ga zašto. On je slegnuo ramenima i odgovorio: "Na nagovor bratića!"
I tako je ovdje već 41 godinu. Da, žali za domovinom, ali je prihvatio novi život u drugoj zemlji.
Iako je imao sreće sa zaposlenjem jer je došao kao alatničar, njegov početak nije bio jednostavan.
Vladimira i njegovu suprugu Dolores (za nas Dolly) poznajem od Domovinskog rata. Upoznali smo se u hrvatskoj zajednici u Mississaugi.
Vjenčanje
Zagrepčanka Dolly govori mi kako je kod njih dvoje ljubav brzo planula, već na prvom spoju.
Dvije obitelji i mnogobrojni prijatelji bili su na vjenčanju u crkvi u Remetama koje je održano samo tri tjedna nakon njihovog prvog susreta.
Dolly je u Kanadu došla 1988. godine. Na samom početku čistila je hotele i urede, no kasnije se skrasila u tvornici automobila Chrysler.
Njezin suprug i ona tamo su već 23 godine. Vladimir je zaposlen kao alatničar, a Dolly radne sate provodi ispred pomične trake.
U međuvremenu je naša sugovornica završila Fakultet društvenih znanosti, misleći da će joj studij pomoći u pronalasku boljeg posla.
Ali, nije. I dalje je ispred neumoljive trake, noću, već šest godina. Nažalost, vidljive su posljedice teškog posla. Dolly je imala operaciju obje ruke.
Tijekom našeg razgovora stalno se ustajala sa stolice, jer ne može sjediti normalno zbog bolova u leđima.
Pitala sam je kako spava. "Ne pitaj, nikako", odgovorila mi je.
Rad u zajednici
Vladimir je deset godina bio predsjednik Folklornog društva "Hrvatska" iz Mississauge.
"Velik je to posao, no puno dobrog se vratilo. Poštovanje mnogih iz zajednice, naša djeca dobro govore hrvatski jezik, oboje znaju plesati i pjevati", istaknuo je.
Čežnja za domom uvijek je prisutna. Govore mi kako im je žao što su napustili Hrvatsku, ali da se negdje mora živjeti.
Jednom mi je Dolly rekla da je Vladimir njezin najbolji prijatelj. Njih dvoje svake godine putuju u Zagreb i Pakoštane.
Oboje sanjaju kako će svoju teško zarađenu mirovinu provesti na otoku Pagu.
Na kraju sam ih pitala žele li nešto poručiti čitateljima Moje Hrvatske.
Dollyne oči zacaklile su suzama i samo je Vladimir mogao nešto reći.
"Vi u Hrvatskoj morate određivati tko će voditi našu domovinu. Imam veliku želju, a ona je zajedništvo. Ne želim regionalne podjele, podjele na 'vas' i 'nas', jer svi smo mi jedno i svi mi jednako volimo svoju Hrvatsku", zaključio je.
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
Lijepo je kad ljudi ni u tuđini ne zaborave domovinu, a osobito ako djecu nauče hrvatski jezik.