Josip-Pepo Gržetić "Ivulov" (Joseph Grezetich, 1896. - 1957.) iz Rukavca stiže u New York 20. travnja 1913. preko Southamptona, zajedno s povećom grupom mještana i drugih Kastavaca.
Iako samo jedan od stotinu Hrvata i vrlo malo drugih iseljenika iz zemalja srednje Europe, ide na obale Tihog oceana, onamo kamo idu gotovo svi rukavački iseljenici! I Pepo ide u Kaliforniju, kamo ga zove susjed Andre Tancabel - u Chisholm, kraj Crescent Cityja, grada razvijena uz polukružni zaljev na zapadnoj obali Amerike. Zapošljava se i radi u jednom od rudnika po kojima je taj kraj bio poznat.
No uskoro se rudnici počinju gasiti, a bivši se rudari sve više bave ribarstvom i preradom ribe.
Bez obzira na zalaz rudarstva, Pepo je marljivim radom stekao zgodnu kućicu na obližnjem jezeru, koju je s ponosom fotografirao, a sliku poslao obitelji u Rukavac. Odlaskom u Ameriku spasio se od neimaštine pa je, zadovoljan svojom sudbinom, zauvijek ostao na obalama Pacifika.
U Kaliforniju dolaze i njegova sestra, "mrs. Kukich" (zapravo Francika Kučić), i brat Franjo.
Franjo odlazi u južnije predjele, u Arcatu, gdje nalazi mnoštvo svojih mještana. Kada je sredinom 19. stoljeća u tim krajevima otkriveno zlato, brojni su europski useljenici pomutili mir domaćim Wyjotima, Indijancima koji su živjeli uza zaljev i obližnja jezera i rijeke, pokraj gustih starih šuma.
Arcata i Eureka dva su grada u koja jedan za drugim dolaze brojni Rukavčani.
Oba su u Humboldtovu zaljevu kojemu je gornji dio (Arcata Bay) zatvoren poput jezera. Gradovi smješteni jedan nasuprot drugome - na sjeveru Arcata, a na jugu Eureka, sjedište pokrajine Humboldt County - čvrsto su povezana "poprečnim", morskim putom preko zaljeva oko kojega je poslije izgrađena cesta.
Rukavčani ovamo ne dolaze u potragu za zlatom.
U doba njihovog dolaska, na prijelomu stoljeća, "zlatna groznica" već je odavno zaboravljena, no zato je u punom jeku sječa šuma divovskih sekvoja, koje nazivaju i "kalifornijsko crveno drvo" ili "primorsko crveno drvo", a dožive i više od dvije tisuće godina!
Franjo je radišan kao i Pepo. Poput drugih sunarodnjaka, i on radi u šumama sekvoja. Kada je stekao nešto ušteđevine otišao je kući, no poslije se ponovno vraća. Zarađenim američkim novcem kupuje i kuću u Mihotićima u kojoj nakratko živi s obitelji, ženom Anom (rođena Kinkela) i dvjema kćerima, Verom i Milojkom.
Kada posljednji put odlazi, Franjo i ne zna da mu je Ana opet zatrudnjela pa se 29. svibnja ukrcava u Trstu na Cosulichevu Vulcaniju, ne dočekavši rođenje nasljednika - maloga Franje, rođenog u veljači 1930. godine.
Nakon više godina teška rada u šumi konačno odluči raditi nešto lakše. Postaje brijač te počinje bolje živjeti. Zove i obitelj da mu se pridruži, ali Ana ne želi otići iz svoga Rukavca.
A Franjo se više ne želi - vratiti doma!
Godinama ga niti viđaju niti do njih dopiru vijesti, a djeca rastu bez oca kojega i ne poznaju!
Franjo se pred smrt ipak poželi vratiti. Kao američki državljanin treba vizu i zato 1961. obilazi jugoslavenski konzulat. Ali sreća mu više nije sklona; umire usred konzulata, ne dočekavši povratak u zavičaj.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
Dakle on odlazi u SAD, sa 17 godina, radi malo u sumi ,rudniku i ribarstvu ima pun kufer Amerike i zeli da vidi svoje u domovini, obrazovanje ?,ali ima zivotno iskustvo, nazalost umire, i to u nasem konzulatu, bio jeo je vjerojatno jako dobro primljen od nasih predstavnika (polovica nepismenih,a oni drugi arogantni, ali dobro placeni)