Prema jednom opisu iz 1839., Hamburg je bio "svjetski grad koji su sagradili trgovci", a čiju trgovačku važnost neće dostići ni jedan drugi pomorski grad na europskom kontinentu.
Iako je još 1832. u Hamburgu zabranjena kolektivna emigracija, što se pravdalo strahom od "potpuno osiromašenih putnika koji bi mogli pasti na teret državnoj socijalnoj skrbi", veliki je trgovački i lučki grad ubrzo shvatio trgovačku važnost iseljeničkog prometa i, po uzoru na Bremerhaven, organizirao iseljeničku luku.
U drugoj polovici 19. stoljeća hamburška je luka bitno modernizirana izgradnjom novih pristaništa i lučkih postrojenja, s parnim dizalicama i kilometrima dugačkim skladištima.
Iako i Hamburg, kao i Bremen, leži na rijeci daleko od mora, nema nikakvih problema s plovnošću.
U odnosu na mali Weser, Laba (Elba) mnogo je veća i razvedenija rijeka, s brojnim rukavcima i pritokama (Alster i Billa), više od stotinjak kilometara udaljena od ušća u Sjevernom moru, dovoljno široka za ulazak i kretanje najvećih prekooceanskih brodova s najdubljim gazom.
No i u ovoj su luci neka pristaništa imala problema s vodostajem i gazom velikih putničkih brodova pa je ukrcaj iseljenika preseljen bliže ušću, nadomak Brunnsbuttela, a oko 1900. i samo ušće, u Cuxhafen. I željezničke su veze omogućavale pristizanje stotina tisuća iseljenika iz srednje i istočne Europe. Od osamdesetih godina 19. stoljeća do Hamburga se može doći preko dobro razgranate željezničke mreže iz Beča, Budimpešte, Praga, Krakova, Lavova i drugih gradova.
U godinama u kojima se bilježi vrhunac srednjoeuropske emigracije u Ameriku, Hamburg se po iseljeničkom prometu podosta približava Bremerhavenu. Početkom 20. stoljeća Hamburg je četvrta luka europskog kontinenta, koja s godišnjim prometom od prosječno 115 tisuća iseljenika doseže više od tri četvrtine prometa obližnjega Bremerhavena.
Polovica hamburških iseljenika dolazi iz Habsburške Monarhije, a unatoč Rijeci i Trstu, katkad čak pristižu i s krajnjega juga i jugoistoka Carstva, ne samo iz unutrašnjosti Hrvatske, iz Vojvodine i Transilvanije, nego i iz Hrvatskog primorja i Dalmacije.
Kao što je uspjeh Bremerhavena uvelike vezan uz Norddeutscher Lloyd, tako i ime Hamburga u europskim i američkim lukama pronosi Hamburg-Amerikanische Paketfahrt Actien Gesellschaft (HAPAG), od 1893. pod nazivom Hamburg-Amerika Linie (Hamburg-America Line). Taj je brodar 1914. najveće pomorsko parobrodarsko društvo na svijetu s ukupno dvadeset tisuća zaposlenih!
Pokretačem toga svjetskog uspjeha smatra se Albert Ballin, nazvan "carskim Židovom".
Jedna je od zapaženih i hvaljenih strana iseljeničke luke u Hamburgu smještaj iseljenika. Isprva su iseljeničke barake, privremena prebivališta za oko 1400 ljudi, bile izgrađene na Američkom pristaništu (Amerika-kay), no zbog tamošnjih je higijenskih uvjeta prosvjedovala Crkva i kritizirao ih tisak. Te su daščare kvarile dobar glas hamburške iseljeničke luke, a ni prepuna prenoćišta u gradu nisu nudila primjernu sliku. U skladu s Bremenskim odredbama, već je 1850. nastala Hamburška udruga za zaštitu iseljenika, a sljedeće je godine otvoren iseljenički ured sa zadaćom "da se ljudima, koji uglavnom dolaze vlakom, pomogne pouzdanim informacijama".
Širenje katastrofalne epidemije kolere koja je 1892. pokosila čak deset tisuća ljudi, pripisivalo se ruskim iseljenicima, mahom Židovima u bijegu pred pogromom. Zbog straha od sličnih pošasti i gubitka važnih prihoda ako se zapriječi dotok stranih iseljenika iz rizičnih područja, daleko od središta grada, u Veddelu, osnovano je novo iseljeničko naselje s izravnom željezničkom vezom. Na tom je jedinstvenom i uzornom iseljeničkom stjecištu, na prostoru veličine 60 tisuća četvornih metara, izgrađeno trideset zgrada koje su mogle udomiti pet tisuća iseljenika. Hamburg-Amerika Linie reklamirao je Veddel kao "najveće svratište na svijetu".
Zahvaljujući vojnoj strogosti kojom se upravljalo naseljem te izdvojenu položaju i karanteni, novi su paviljoni bitno unaprijedili smještaj iseljenika i smanjili mogućnost od zaraze. Epidemiju se pokušavalo spriječiti i strožim zdravstvenim mjerama na njemačkim graničnim prijelazima te na željezničkoj stanici Ruhleben u Berlinu. Time su se ujedno brodovlasnici lišavali brige o onima kojima bi mogao biti odbijen ulazak u SAD te bi im bili obvezni o svom trošku osigurati povratak.
Kada je iseljeničko naselje u Veddelu počelo s radom, svaki je putnik za dvije marke dobio krevet s madracem, plahtom i pokrivačem, a dvoje bi djece dobilo jedan zajednički krevet.
Za doručak se dobivao čaj ili kava sa šećerom i mlijekom te bijeli kruh, za ručak juha s mesom i povrćem, a za večeru isto što i za doručak.
Imućniji su iseljenici mogli i stanovati u naselju, ali u zasebnim sobama u hotelima Sjever i Jug, za što su plaćali 3 marke i 25 pfeniga na dan.
Kako su većinu iseljenika činili Židovi, sagrađena je i sinagoga, a nuđena su i jela u skladu s vjerskim propisima.
Liječnički pregledi, koje su službena izvješća hvalila kao napredna i moderna, izazivali su u iseljenika negodovanje. Jedna je od najčešćih zaraza bio trahom, očna bolest koje su se svi pribojavali jer je i sama sumnja da su zaraženi bila dovoljna da im se uskrati put u Ameriku.
Iako su isprva dvorane-paviljoni Veddela bile prije svega namijenjene iseljenicima iz područja u kojima su harale zaraze, na kraju su svi emigranti stanovali u Ballinovu gradu u kojem, ma koliko im bilo neugodno, obično nisu provodili više od pet dana.
Iz Hamburga kao i iz Bremerhavena, s kojim su usporedbe uvijek neizbježne, milijuni su iseljenika isplovljavali u Novi svijet. Među onima koji su napuštali domovinu, najviše ih je bilo upravo iz srca Europe.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
