Anton Justinić rođen je 1893. u selu Rasopasno (kod Dobrinja) na otoku Krku.
Njegovi roditelji, Jele Kirinčić i Ive Justinić, imali su, uz najstarijega Antona, još sedmero djece: Josipa, Šimu, Ivu, Vinka, Mariju, Anu i Bojicu.
Anton je već u vrlo ranoj dobi neko vrijeme boravio u samostanu i, uz ostalo, učio i šah. Iako su sačuvane i pjesmice što ih je u školi marljivo zapisivao, velika mu nauka ipak nije bila suđena.
Iako se predstavlja i u putničku je listu upisan kao 19-godišnjak, u Ameriku zapravo odlazi s jedva 16 godina!
Početkom travnja 1910. ukrcava se u Rijeci na brod Ultonia i stiže u New York 22. veljače. Dolazi bratu Ivi koji živi u Chicagu.
Poslije se ipak vraća u New York i živi u obitelji tete Marije i Louisa Simonettija u Bronxu. Ubrzo počinje raditi kao metalski radnik i u proizvodnji kotlova, isprva u okolici New Yorka, a potom u Hartfordu, Connecticutu i Bostonu.
U New Yorku upoznaje Anu Purić iz Rasopasnog kraj Dobrinja (po majci također iz bodulske obitelji Gržetić).
Njezin otac Ive (Ivan) Purić otišao je u New York već 1903. preko Southamptona. U New Yorku su već bili njegov prijatelj, Istranin Mate Gržetić, i njegov šurjak Nikola Ilić (Ilijić), također otočanin iz Omišlja, odakle je od 1900. u Ameriku iselilo više Nikola Ilića (Ilijića).
S majkom Marijom i petogodišnjim bratom Viktorom Ana dolazi u Trst, ukrcava se na parobrod Erny tršćanske Austro-Americane i 22. studenoga 1906. stiže ocu u New York.
Kada su se Anton i Ana upoznali, ona je, iako je tek prešla dvadesetu, već bila udovica s malim djetetom, sinom Josipom (Joseph). Vjenčali su se 1920. godine.
Antonu, koji je u međuvremenu postao Anthony Yustinick i Ani (Anna) ubrzo se rodila jedina kći Elisabeth (Betty, 1921.).
Anton i Ana vrlo su društveni; on je i član uprave i blagajnik Dobrotvornog društva Sv. Nikole od Krka i blagajnik zavičajnog Kluba Dobrinj. U vrijeme velike krize, od 1929. do 1931. s prijateljima osnivaju Demokratski društveni klub (Democratic Social Club) namijenjen okupljanju, održavanju kulturnih priredbi i pomaganju najugroženijima.
Nakon Prvog svjetskog rata Anton poziva u Ameriku i svoju mlađu braću pa najprije dolazi Šime, 1920-ih, a krajem 1930-ih i Vinko.
Nakon Drugog svjetskog rata Ana i Anton šalju rodbini i siromašnim susjedima u Rasopasnom i okolici obilnu pomoć u odjeći, hrani i lijekovima.
Nakon pola stoljeća izbivanja, 1955. konačno stižu na rodni otok i provode tri mjeseca u Rasopasnom.
Dolaze ponovno, 1964., a njihova kći Elisabeth još pamti topao doček u selu.
Anton odlazi u mirovinu 1963. u 70. godini života. Oboje umiru iste 1981.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
Fina prica, povijest nasih iseljenika.