Iako je uvođenje parnih brodova snizilo cijenu brodskog prijevoza tereta, u putničkom prijevozu cijene se dugo ne smanjuju unatoč većoj ekonomičnosti parobroda.
To se objašnjava osnivanjem brodarskih kartela (konferencija – shipping conference), udruženjima brodara koja dogovorno određuju tarife putničkog prijevoza i kvote koje odobravaju pojedinim brodarima, članovima kartela, u odnosu na ukupno europsko iseljeničko "tržište".
Karteli su osnovani u kriznom razdoblju pada prometa kako bi smanjili rizike od konkurentskih snižavanja cijena prijevoza. Takve su borbe među suprotstavljenim kartelima nazvane – tarifnim ratovima.
Razvojem parobrodarske flote karteli postaju sve moćniji te umjesto tržišnim nadmetanjem cijene putničkih karata određuju dogovorima. Visoke cijene izgradnje velikih parobroda smanjile su drastično broj brodara. Istovremeno su porasle i lučke pristojbe jer se pred luke postavljaju veći i novi zahtjevi – nužna spremišta za vodu i skladišta za ugljen.
Continental conference (ili Continental pool) osnovana je 1885. i postigla dogovor o minimalnim cijenama u odnosu na kvalitetu usluge. Kao i drugi karteli, i ovaj, sastavljen isključivo od europskih kontinentalnih brodara, među kojima su vodeći Nijemci, ima sjedište u New Yorku.
Cijene su se mogle mijenjati jedino uz poboljšanje usluga, što je potaknulo brodare da izmišljaju posebne oblike usluga koje se nisu mogle uspoređivati s drugima, ali su omogućavale povećanje cijena. Niže cijene od utvrđenih mogli su imati oni čiji su brodovi bili stari i spori (poput Holland Lineovih) i oni koji su vozili na manje prometnim linijama (poput Red Star Linea na prugama za Baltimore i Philadelphiju).
Osim utvrđivanja cijena brodskih karata i broja putnika koje pojedini brodar može prevesti, karteli su nadzirali i druge usluge. Brodari tako nisu smjeli prodavati željezničke karte, a uveden je i oštriji nadzor agencija kojima su preciznije određena prava i obveze te određena visina provizije u odnosu na cijene prodanih brodskih karata.
Budući da je iseljavanje do Prvog svjetskog rata bilo u stalnom porastu, karteli su se usmjerili na tri bitna tržišta: britansko-skandinavsko, kontinentalno i mediteransko, a bitka se uglavnom uvijek vodi između najvećih engleskih i njemačkih brodara.
Tako Nijemci unatoč svim naporima ne uspijevaju pridobiti u svoj krug ni skandinavske kompanije niti tamošnje iseljenike.
Kada su Nijemci (zapravo brodari udruženi u Kontinentalnu konferenciju) osnovali Mediteransku konferenciju (1885.), prije svega ih zanima upravo pokrenuto "talijansko tržište" iako su tamo već neki brodari imali linije za New York (Fabre Line i Italian Line). Iako su u toj konferenciji pored sjevernjačkih, uglavnom njemačkih brodara, sudjelovali i domaći, sredozemni brodari – Austro-Americana, i tršćanska je tvrtka imala većinski udio njemačkog kapitala.
Prava borba za talijanske emigrante razbuktava se, kao i obično, između Engleza i Nijemaca, no ovaj su put posebice zainteresirani i Francuzi – Compagnie Générale Transatlantique iz Le Havrea koji, s obzirom na željezničke pogodnosti, Talijane smatra "svojima". Upravo zbog pogodnih željezničkih putova, u Le Havre početkom 20. stoljeća odlazi i dobar dio Primoraca i Slovenaca, podjednako koliko ih na prijelazu stoljeća odlazi u Genovu.
Konferencije su dinamično okupljale svoje brodare do Prvog svjetskog rata, nastojeći održati stečene prednosti i osvojiti nove. Katkad bi se među suprotstavljenim stranama razvili pravi "tarifni ratovi" koji su značili snižavanje cijena u nadi da će protivnički kartel imati više štete.
Od toga su samo brodari mogli imati štete – pa su se najveći i zato najugroženiji protivnici ipak uvijek iznova dogovarali i mirili.
Nekoliko dioničkih parobrodarskih društava, "velika četvorica", upravlja glavninom svjetskog putničkog prometa.
Prvi kartel za regulaciju tržišta osnovan je 1872. – New York North Atlantic Steam Traffic Conference – a okupio je britanske brodare koji su prevozili migrante iz Velike Britanije i Skandinavije.
Desetak godina poslije, 1883., udružuju se njemački, nizozemski i belgijski brodari s namjerom da se pokušaju oduprijeti Britancima. No izravna konkurencija manjih brodara koji su djelovali u njihovim matičnim lukama izjalovila je napore Hamburg Amerika Linie (HAPAG), Norddeutscher Lloyda, Red Star Linea i Holland America Linea.
Na osnutak konkurentskog kartela Englezi su odgovorili "tarifnim ratom" koji je prouzročio raspuštanje britanskog kartela i pad cijena karata prodanih "u pretplati", koje su uplaćene u Americi.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.
