Netko me je u Zagrebu pitao što mi, kanadski Hrvati iz Toronta, imamo u svojoj zajednici. Odgovorila sam – gotovo ništa.
Imamo crkve (ustvari nadbiskupsko vlasništvo), imamo svoj hrvatski župni park "Father Kamber" (ustvari nadbiskupsko crkveno vlasništvo), imamo tri radioprograma koji emitiraju jednom tjedno uglavnom po pola sata; jedan polusatni TV program, nekoliko folklornih ansambala i zavičajnih udruga, Kanadsko-hrvatsku trgovinsku komoru, AMCA (Alma Matris Croaticae Alumni), no to su društva.
Nemamo ni jednu društvenu dvoranu, nemamo svoj Hrvatski dom, ovdje nema ni hrvatskog muzeja (a moram naglasiti da mnogi odlaze s ovoga svijeta i svojim nasljednicima ostavljaju predmete vrlo važne za domovinu: knjige, slike, nošnje, predmete koji imaju povijesnu vrijednost, no većina toga završava na smetlištu ili u rukama tuđih ljudi).
Nemamo novine, nemamo prostor za dobru knjižnicu (ona koja postoji smještena je u neprikladnim prostorijama). Dakle, nemamo gotovo ništa materijalnog.
Što se duhovne strane tiče, u našoj zajednici u velikoj mjeri gajimo – nepovjerenje. Nepovjerenja je u izobilju, ali s pravom je tako.
Vi, koji živite u Hrvatskoj, možda ne znate kako mi ovdje u Kanadi prikupljamo pomoć za različite projekte u domovini. Odlazimo na večere čija je gotovo jedina svrha skupljanje novca za nešto što domaćini smatraju nužnim. Ipak, na takva dobrotvorna okupljanja ljudi dolaze sretni jer tako pomažemo Hrvatskoj.
Postoje i one veće akcije u koje se uključuje cijela zajednica i svi daju svoje novčane priloge.
No posljednjih nekoliko godina takve donacije vrlo se teško skupljaju zbog loših iskustava. Hrvatska zajednica u Torontu i okolici svjedočila je trima žalosnim aferama:
1. Prije mnogo godina prikupljen je novac za umirovljenički dom. Nažalost, na kraju ni doma ni novca.
2. Prikupljali smo sredstva za zgradu hrvatske ambasade u Ottawi. Budući da sam bila tajnica na tome projektu (vrlo kratko vrijeme), znam da su ljudi s ushićenjem davali novac. Teško vam mogu opisati koliko smo bili sretni što možemo kupiti ambasadu za svoju mladu domovinu. Što se dogodilo poslije? Jednom sam u novinama pročitala da je Hrvatska platila tu zgradu, a ne mi, no dobro znam da je prikupljeno mnogo novca. Na moje pitanje tadašnjem ambasadoru rečeno mi je da su novine iznijele istinu. Što se dogodilo, ne znam, ali znam jedno: odbor koji je prikupljao novac nikada nije podnio konačni obračun zajednici i o toj akciji danas se samo šuška.
3. Razočaralo nas je zatvaranje naše Hrvatske kreditne zadruge, i to je treća bol naše zajednice. Upravitelj je odležao neko vrijeme u zatvoru, no Zadruge više nema. I sâma sam izgubila povjerenje u neke ljude iz naše zajednice za koje znam da su bili članovi upravnog odbora. Netko im pomaže ili šuti. Nisam sigurna da je u ovoj situaciji šutnja bila zlato.
I eto tako – kolikogod naša zajednica bila brojna (kažu da nas je oko 80 tisuća, u što ne vjerujem), ona je ustvari razdijeljena. Kažu mi da to Udba radi. Da, Udba možda radi zlo, ali oni koji su bili čimbenici ovih afera smatrani su domoljubima, a pogledajte kako je to završilo!
Srce me boli zbog moje zajednice jer je riječ o toplim, dobrim i marljivim ljudima koji su imali bolnu prošlost, teško su zaradili svaki dolar i spremno ga predali onima u koje su imali duboko povjerenje. Vjerovali su da će učiniti s tim novcem najbolje moguće za Hrvatsku, a dogodilo se suprotno.
Srce me boli jer se moji prijatelji, danas starci, a koji su takvima dali teško zarađenu ušteđevinu, sada jadni nalaze u domovima u kojima često ne razumiju jezik.
Vjerojatno razmišljaju o tome što se dogodilo i zašto nisu negdje gdje se može čuti hrvatska riječ i pjesmu, a za to su davali i svoj prilog…
Ovih dana prikupljala se u Torontu pomoć za vukovarski vodotoranj. Nekoliko se ljudi tada pitalo hoće li taj novac zaista otići u pravu svrhu.
Mnogi ne vjeruju i ovim člankom molim sve koji su uključeni u akciju da nas ne iznevjere, neka novac zaista ode u svrhu za koju je namijenjen!
Jedna osoba, vrlo važna u našoj zajednici, jednom je javno rekla kako nas više neće pljačkati stranci. Danas nas, nažalost, pljačkaju naši "domoljubi".
Sram ih bilo ma gdjegod da su! Nisu za to umirali branitelji u obrambenom Domovinskom ratu, nismo se za to mi u Torontu borili, kao ni vi u Hrvatskoj.
Svi smo se borili za poštenu, pravednu Hrvatsku, u kojoj će mladi moći zaraditi kruh i dići svoje obitelji, a ne bježati iz domovine trbuhom za kruhom.
Ako tako bude, možda ćemo uskoro i mi u Torontu više vjerovati jedni drugima.
Dodano u 16.43 sati, 9. prosinca 2016.
U redakciju Moje Hrvatske javio se Želimir (Željko) Urban s demantijem koji prenosimo u cijelosti.
U VL od 09. prosinca 2016. izašao je članak“O aferama hrvatske zajednice u Torontu“. Članak je napisala Valentina Krčmar koja živi u Torontu.
Među ostalim, ona je napisala nešto i o prikupljanju sredstava za kupnju i uređenje hrvatskog Veleposlanstva u Ottawi, Kanada. To je bilo u vremenu između 1993. i 1996. godine. Prema navodima gđe. Krčmar, ona zna da je prikupljeno „mnogo“ novca, ali da taj novac nije upotrebljen za kupnju zgrade Veleposlansva, nego je tu kupnju financirala država Hrvatska.
I dalje, gđa Krčmar tvrdi da je to njoj potvrdio tadašnji ambasador!
Ja sam u vrijeme od veljače 1994. do lipnja 1998. bio Veleposlanik RH u Kanadi, pa mislim da se gornja tvrdnja odnosi na mene. Zato bih htio o toj tvdnji i ja reći par riječi.
Nisam nikad rekao gđi. Krčmar, ili bilo kome drugom da novac prikupljen od Hrvata u Kanadi u svrhu kupnje i renovacije zgrade Veleposlanstva RH u Ottawi, nije upotrijebljen u tu svrhu, nego baš za tu svrhu.
U to smo vrijeme namjeravali kupiti i drugu zgradu, za Rezidenciju Veleposlanika. Kupili smo je i djelomično renovirali, ali smo kasnije vidjeli da novca ne će biti dovoljno, pa smo tu drugu zgradu, još nedovršenu, prodali i taj novac kasnije upotrijebili za renovaciju zgrade Veleposlastva.
Kad je renovacija zgrade Veleposlanstva RH dovršena, Hrvatska je dobila jednu od najljepših veleposlanstava u Ottawi. Ta je povijesna zgrada, The Toller House iz 1875. godine, dobila prvu nagradu za zaštitu graditeljske baštine u Ottawi! Ukusno je restaurirana s osjećajem za izvorno, a kupili su je hrvatski iseljenici!
Naravno, ovo je sve bilo pred oko 20-tak godina. Pitam se sad zbog čega i za čije potrebe gđa. Krčmar danas patetično piše da hrvatski iseljenici u Kanadi nemaju gotovo ništa i nju zbog toga „srce boli“?
Ne vjerujem da bi danas bilo tko ovakvu zgradu Veleposlansva mogao smatrati da je „gotovo ništa“!
Da bi se sve to moglo ostvariti, hrvatski iseljenici Kanade prikupili su 1.626.578,30 kanadskih dolara.
Želimir(Željko) Urban
Bivši veleposlanik RH u Kanadi
Jedan moj poznanik je u Kanadi pokušao organizirati hunmanitarnu pomoć za, nije bitno koga, u Hrvatskoj. Ima vremena u mirovini je, stavio je sve na papir i izdaci bi ga došli manje od 20% što znači u Hrvatsku bi poslao 80% donacije. Nakon što se pročulo počeli su telefonski pozivi a i zaustavila su ga dva "tipa" koje nije poznavao i upozorili ga da se ne miješa. Čovjek se uplašio i odustao. Poslije je saznao da je to cijeli biznis. Od donacija uzima se 80% a možda onih 20% završi potrebitima.