Jura je vrtio glavom i pitao se kaj se to s prijateljem Štefom dogodilo jer nakon povratka s godišnjeg stalno psuje "pevaljke" i one koji ih slušaju. I ostali iz njihove klape zabrinuli se za Štefovo zdravlje pak su mu čak preporučili nek se ide pregledati kod "nervenarzta" jer sa živcima se nije za igrati.
A Štef i dalje psuje cajke i ne obazire se na prijateljske savjete. Nakon nekog vremena upita Jura Štefa da kaj su to uopće cajke, da za njih nikad nije čuo, neka mu lijepo objasni kaj sve to skupa znači jer više ne mogu tu njegovu šutnju i psovke podnašati.
"Sutra kad dojdeju svi s posla bum sve objasnil", reče zagonetni Štef i nestane iza visoke živice. Prijatelji su sutradan jedva dočekali kraj radnog vremena, a Rudač je čak uzeo slobodan dan kako bi što spremniji dočekao Štefovu popodnevnu "seansu".
Kao i obično našli su se u dogovoreno vrijeme u parku pod krošnjom staroga hrasta koji je bio siguran zaklon od kiše i tu su se osjećali kao na svome. Prošlo je dobrih sat vremena, a Štefa niotkud i kad su već pomišljali na rastanak pojavi se ovaj noseći u desnoj ruci kasetofon, a u lijevoj neki čudan, šareni rubac.
"Bok, dečki", pozdravi prisutne i sjedne na svoje uobičajeno mjesto. Bez riječi stavi kasetofon u pogon i nakon nekoliko sekundi začuje se "Otišo si, sarmu probo nisi".
Nakon nekoliko taktova prvi je na noge skočio Joso i poslao Štefa k vragu pitajući ga je li samo zbog te pjesme bio toliko zakopčan. I ostali su dijelili Josino mišljenje i glasno prigovarajući tražili njegovo objašnjenje.
"Čekajte malo, bedaki jedni, kaj ste se tak napuhnuli niste me ni pitali kak je meni bilo koji sam ih svakodnevno na desetke moral slušati, a ništa nisam mogao poduzeti", povisi Štef glas i dobro potegne iz demižona.
"To vam je samo jedan od stotina naslova novog turbofolka kojeg se može čuti gotovo u svakom kraju Lijepe Naše. Tvrdim, da je poplava narodnjaka opasnija od ovoljetne vodene stihije koja je opustošila srednju Europu jer čim je tekst primitivniji i prostiji – ima bolju slušanost i pjevnost. Bio sam duboko uvjeren da nakon Domovinskog rata turbofolk nikad više neće prijeći granice naše zemlje no, nažalost, prevario sam se. U toj cijeloj priči posebno sam razočaran mladim Hrvatima koji se natječu u tome tko će jaču glazbu pustiti iz kasetofona u automobilu i tko će prije napamet naučiti stihove najpoznatijih cajki: Lepe Brene, Karleuše ili Cece.
Šetajući ovog ljeta s prijateljima splitskom rivom u razgovoru smo se dotaknuli narodnjaka i naše mladeži koja ih tako spremno ''usisava'' u sebe. Moji domaćini mi rekoše neka se previše ne čudim jer jabuka ne pada daleko od stabla. Naime, dobro se zna da su neki za vrijeme najžešćih napada na Vukovar slušali turbofolk u izvođenju navedenih cajki. Prijatelji, ja vas razumijem da ste zabrinuti za moje zdravlje, ali pitam ja vas kako biste se vi osjećali da, umjesto da odmorite dušu i tijelo, budete izloženi maltretiranju putem novo komponirane turboglazbe", reče Štef i baci kasetu u obližnju košaru za smeće.
Priče iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu