Dok su vani lepršale pahuljice snijega, bauštelac Francek u toploj prostoriji drvene barake objašnjavao je pravila za stjecanje starosne mirovine. Pajdaši su pozorno slušali govornika koji se volio hvaliti kako je pročitao mnoge brošure s mirovinskom tematikom i da njemu ne trebaju "soliti" pamet nekakvi socijalni radnici koji rade pri Arbveiterwohlfartu.
"Kad si tak dobro upućen u zakone, objasni nam zakaj još delaš i ne ideš u mirovinu", dobaci iz kuta debeli Viki i od smijeha "kihne". I ostali podržaše debeljka rekavši usput da Francek preveč mudruje i pravi se da sve zna, a doma ne smije ni pisnuti i često na posel dođe s debelom "šljivom" ispod oka koju je, kak veli, zaradil popravljajući auto. Na to se javi glasnogovornik Jure i stavi se na
mudrijaševu stranu, predbacivši pajdašima nekorektnost i neupućenost u mirovinske zakone. Umjesto zahvale, oni napadaju čovjeka koji im pokušava objasniti i pomoći u rješavanju često nejasnih i nerazumnih paragrafa. Jurinu govoranciju upadicom prekine Ante rekavši da tu ne treba previše filozofirati jer da je i najvećemu bedaku jasno da sa šezdeset godina starosti i 35 godina radnog staža
ima sve uvjete za odlazak u mirovinu.
"Imaš praf", uključi se u diskusiju senzibilni Matek. "Samo si izostavio ono najvažnije, a to je da ti se može odbijati do 18 posto mirovine, pa tko voli, nek' izvoli".
Štef je sve to skupa mirno slušao i samo se potiho smijuckao i čekao svojih pet minuta. U vrlo živu raspravu uključi se Ličanin Joso koji reče da ga baš briga za njemačku mirovinu jer se namjerava vratiti u svoje Sinac selo i uključiti u proizvodnju pitke vode koju će preko poslovnih partnera ponuditi njemačkom tržištu.
"Lako tebi", javi se za riječ načitani Fric. "Ti si delal u firmi gdje se dobro zarađivalo i gdje si, zahvaljujući radnom mjestu, upoznao mnoge poslovne ljude koji će ti pomoći oko prodaje vode iz doline Gacke".
Na tu bodlju Joso odgovori da tko je kriv što ni nakon 30-godišnjeg boravka u Berlinu nije naučio njemački jezik koji bi mu pomogao da razumije što to piše u brošurama o ostvarivanju prava na mirovinu.
Iznerviran Josinom arogantnošću, povratnik Frenki reče da je lako osuđivati pajdaša zbog slabog poznavanja njemačkoga jezika, a da je pravi frend, već bi se odavno pobrinuo da netko kompetentan objasni članovima i simpatizerima udruge "Stari hrast" uvjete za odlazak u invalidsku, prijevremenu ili starosnu mirovinu. Vidjevši da je rasprava sve napetija, za riječ se javi glasnogovornik Jure i reče da prepucavanja i nadmudrivanja nikuda ne vode i da nije lijepo da se u prostorijama stare barake ponekad čuju primitivne i neprimjerene upadice.
"Većina nas trebala bi se zapitati tko je kriv za slabu, ali gotovo nikakvu informiranost naših ljudi o mirovinskim, ali i o mnogim drugim životno važnim pitanjima. Često s visoka gledamo na neke strane posloprimatelje zbog njihova, za naše pojmove, posebnog načina života koji nije u skladu s našim poimanjem civilizacije. Nerado priznajemo da su oni bolje upućeni u mnoga svoja prava nego mi. Oni imaju, za razliku od nas, na raspolaganju mnoga savjetovališta na svojem, materinskom jeziku, gdje im se pruža svaka pomoć pri prijevodu i popuni raznih formulara: od zahtjeva za dječji dodatak sve do zahtjeva za mirovinu. Nažalost, mi takva savjetovališta (osim ponekog Caritasa) nemamo, pa onda ne čudi što mnogi od nas pokušavaju na svoj način interpretirati njemačke zakone. Bilo bi dobro kad bi naša država posvetila veću pažnju otvaranju infopunktova u Njemačkoj koji bi bili na usluzi državljanima RH. Dok god tako ne bude, morat ćemo slušati volontere (kao što je Francek) i biti im zahvalni za svaku informaciju", završi izlaganje glasnogovornik Jure i u ime pomirbe zapjeva: "Sve su se laste vratile sa juga."
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu