"Vrag ih odnesel. Sam mislil da u Njemačkoj sve štima, a sada sam se osvjedočil da nije tak", ljutio se, psujući sve po spisku, dobričina Štef. Razlog ljutnji je bio što toga jutra njegov omiljeni tjednik nije došao na kiosk na uglu susjedne ulice.
"Sad moram ići na Bahnhof Zoo, tam ga uvijek ima", dobaci svojoj Dragi i žurnim koracima uputi se prema podzemnoj željeznici. Inače, vrlo često zna otići na mjesta gdje je uvijek mnogo ljudi, a jedno od takvih je svakako berlinski željeznički kolodvor, popularni Bahnhof Zoo koji je i dobio ime po obližnjem zoološkom vrtu, posebnoj turističkoj atrakciji.
Malo je, ako ih uopće ima, svjetskih metropola koje u strogom središtu drže "zvjerinjak". Na kolodvorskom kiosku zaista je imao sreću, uspio je kupiti predzadnji primjerak omiljenog tjednika.
Držeći sav sretan novine u ruci na drugome kraju ogromne kolodvorske čekaonice opazi gomilu ljudi koji su gledali u pod i nešto pokazivali. Približi se skupini i na podu ugleda poznato lice kako vješto premješta kuglicu koja je strelovitom brzinom mijenjala položaj ispod praznih kutija od šibica.
Šibicar Jerko operirao je sa svoja tri pomoćnika od kojih je jedan gotovo uvijek pogodio gdje se nalazi kuglica i tako mamio naivne da okušaju sreću. Tko god se upustio u igru pogađanja bio je uvijek olakšan za nekoliko novčanica eura.
Vidjevši Štefa, šibicar mu diskretno namigne što je bio znak da šuti. Naš pajdaš teškom se mukom svladao da ne vikne i upozori ljude na prevaru. Međutim, dobro je znao da su Jerkovi pomoćnici vrlo opasni ljudi koji nožem ili pištoljem bolje barataju nego on žlicom.
Dok je živ, neće zaboraviti na svoj prvi susret s Jerkom kada ga je ovaj nagovorio na igru i "pustio" da dobije 500 njemačkih maraka. Kada je sav sretan zbog velikog dobitka rekao da više neće igrati, "pomoćnici" mu prislonili nekoliko "kratkih" cijevi u slabine i natjerali na nastavak igre. Na kraju, ne samo da je izgubio "zarađene" novce nego je ostao i bez svojih 750 maraka.
Kada je lisnica ostala prazna, šibicar se prezirno nasmije i galantno pruži novčanicu za taksi jer nije red da zemljak ide pješice doma. Od toga dana Štefina je bježao od "igara na sreću" kao vrag od tamjana.
Svi oni koji su toga dana igrali izgubili su i Jerko s pomoćnicima ostane sam. Ne zadugo; ugledavši skupinu japanskih turista s obveznim fotoaparatima oko vrata, šibicar ih na tečnom engleskom pozove da okušaju sreću.
"Vidiš vraga kak je premazan svim mastima. Ali jedno mu moram priznati: uz varanje naivnih usavršio je i znanje svjetskih jezika", poluglasno reče Štef.
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
šljam