Moji su roditelji odlučili, nakon što sam pohađao jednu školsku godinu u Dimbulahu, zaposliti učiteljicu koja je trebala živjeti na našoj farmi i podučavati moju sestru, mene i djecu sa susjedne farme, koji su isto kao i mi bili hrvatskog podrijetla po svojem ocu.
Propustili ste prve dvije priče o mom odrastanju u Australiji? Pročitajte ih u nastavku...
Zvali su se kao i mi Tomašić, a njihov otac Jakov bio je, kao i moj, podrijetlom iz Smokvice. Zanimljivo je spomenuti da je jedan član te obitelji, moj vršnjak i školski prijatelj iz djetinjstva Vernard Tomašić.
Ta škola imala je samo petero učenika: moju sestru, mene i troje djece naših susjeda, obitelji Tomašić.
Negdje polovinom 1948. godine, moji roditelji su odlučili prodati farmu i odseliti na jedno imanje šećerne trske blizu Cairnsa (Smithfield).
Poslije sam shvatio da je to bio njihov prvi korak u odluci da napuste Australiju i da se vrate u Hrvatsku.
Naš boravak u Cairnsu bio je privremen jer smo čekali dolazak broda kojim smo trebali otputovati u domovinu.
Bio sam vrlo žalostan što smo morali napustiti Dimbulah budući da sam se tamo osjećao vrlo ugodno i slobodno, a morao sam ostaviti i svog psa ljubimca koji je poslije uginuo od žalosti, jer smo ga bili prisiljeni ostaviti našim susjedima.
Mnogima u Dimbulahu bilo je žao što odlazimo jer su moga oca smatrali dobrim čovjekom i uglednim farmerom. Pokušavali su ga uvjeriti da ne napušta Australiju, navodeći da će time najviše naškoditi svojoj djeci.
U to vrijeme Jugoslavija je bila komunistička zemlja po uzoru na Staljinov Sovjetski Savez, što su znali Australci.
Tih nekoliko mjeseci boravka na farmi u Smithfieldu sestra i ja iskoristili smo za pohađanje jedne katoličke škole koja se zvala Mother of Good Council, Catholic Primary School.
Negdje početkom studenoga 1948. godine napustili smo Cairns i otputovali vlakom u Sydney. Tamo smo bili kod naše rodbine, sve do prvih dana siječnja 1949. kada smo se ukrcali na jedan jugoslavenski brod koji se zvao "Partizanka" i napustili Sydney.
Brod je bio prepun iseljenika povratnika, većinom Hrvata, jer su Hrvati najviše napuštali svoju domovinu. Iseljenici, kako rekoh uglavnom Hrvati, diljem svijeta počeli su se masovno 1948. i 1949. vraćati u tadašnju Titovu Jugoslaviju.
To raspoloženje napuštanja zemlje i povratka u stari kraj bilo je zahvatilo veliki dio iseljeništva u Australiji.
Titova vlast vršila je vrlo spretnu i uspješnu promidžbu među iseljeništvom, obećavajući da će u novoj Jugoslaviji naći zemlju socijalne i nacionalne jednakosti. Tvrdili su da će nakon obnove porušene Jugoslavije to biti zemlja jednakih i bogatih ljudi.
Među ljudima su kružile fotografije mladih u Jugoslaviji koji su odlučno i veselo pod zastavama i parolama odlazili na izgradnju pruga i tvornica.
Tadašnja Jugoslavija slala je velike brodove "Partizanku" i "Radnik" u Novi Zeland, Južnu Ameriku i Australiju zbog prijevoza iseljenika u domovinu.
Masovni odlazak "Jugoslavena", odnosno "Slava" kako su nas zvali u Australiji, privukao je pozornost tamošnje javnosti i tisak u Australiji počeo je pisati o toj pojavi.
Izvjesni Luka Marković, koji je bio svjedok tih događaja, u svojoj knjizi "Pod suncem Australije", izdanoj u Zagrebu 1970. godine, bilježi neke napise iz tadašnjeg australskog tiska, kao na primjer, novinski članak pod naslovom: "Jesmo li mi krivi za iseljavanje Jugoslavena iz Australije?"
Uz taj članak bila je fotografija jednog našeg zemljaka, očito Hrvata, sudeći po imenu i prezimenu: "Bartol Gašpar teško je radio u Australiji deset godina. Jučer je ukrcao svoju prtljagu na 'Partizanku' i okrenuo nam leđa. Zašto?"
Ili članak izvjesnog novinara J. Donovana koji piše: "Jugoslaveni su pretvorili močvare u plodnu zemlju, živjeli su svojim načinom života, a nas nisu uznemirivali. Trebali bismo pokušati da razumijemo i druge."
"Njihova sposobnost da rade teške poslove dobro je poznata i priznata kod nas. Oni su išli u divljinu, pretvarali velika prostranstva prašume u plodnu zemlju i tu sebi stvarali domove. Nijedan posao za njih nije bio pretežak. Njihove žene su također imale znatnu ulogu u njihovu prosperitetu."
Već na "Partizanki" pripremalo se putnike za povratak u komunističku Jugoslaviju. Brodski razglasi odjekivali su borbenim i revolucionarnim pjesmama, a mi djeca morali smo pohađati školsku nastavu i učiti pjesme o Maršalu Titu i slično.
Nastavit će se...
Ante Tomašić