Prema knjizi psihologa Deana Ajdukovića "Psihološke dimenzije progonstva", kojeg je zanimao socijalni i psihološki portret prognanika iz Domovinskog rata i njegove ratne traume, prognanici su ljudi koji izgube sve: dom, obitelj, krevet i foto album. I tijelo i sjećanje.
Iz knjige "Monografija pejzaža"
Postoje, međutim, i pojedinci koji su i višestruki prognanici, oni koji su iz jedne zemlje pobjegli u drugu, da bi zatim pred neredima, ratom ili dugotrajnim krizama pobjegli u neku treću zemlju. Vizualna umjetnica Lara Badurina i scenarist Nino Sorić prema projektu "Kraj o liku/idemo doma", koji je započet u Argentini (studeni/prosinac 2018.), donose dijelove fiktivne priče bračnog para koji se smatraju dijelom Lijepe Naše, iako u njoj nisu rođeni i koje je teška situacija Latinske Amerike prognala iz Venezuele u Argentinu. Dvostruki emigranti sanjaju zemlju svog podrijetla, prvog materinskog jezika, kao luku mira i ljepote. Priča je nastala za vrijeme boravka u Buenos Airesu te će u cjelini biti objavljena u knjizi "Monografije pejzaža".
Ante Guček, 65 godina, drugi naraštaj iseljenika i Mirjana Češljarević, 76 godina, 1,5 naraštaj iseljenika
Iza ugla pojavila se kočija okićena ukrasnim trakama i cvijećem, na njoj se vozila skupina djevojaka i mladića u nošnjama od kojih je jedan mahao velikom zastavom, a iza njih slijedila je kočija u kojoj su bili mladoženja u slavonskoj nošnji i mlada u bijeloj vjenčanici s crvenim pasom i buketom crvenih ruža, za njima slijedila je cijela kolona kočija i ulica je odjekivala od tamburica, podvriskivanja i topota kopita. Žamor svatova je sveprisutan, Ante stoji sa strane i osmjehuje se, ali se i povlači korak od te gužve.
ĐUKA (otvara mala vrata na željeznoj kapiji iza njegovih leđa i pozove ga): "Ej, lega. Skloni se!"
Ante se zbunjeno okrene prema kapiji, a onda s osmjehom prepoznavanja dođe do Đuke.
ANTE:" Đuka, još je bolje od onog što sam sanjao!"
ĐUKA: "He, he, a tek da vidiš ovo."
Đuka se pomakne i Ante stupi kroz kapiju i nakon jednoga jedinog koraka zaustavi se razjapljenih usta i otvorenih očiju. Diše duboko, a Đuka iza njega zatvara vrata i galama se u trenu pretvara u šum... borova, koje na toj visini uvijek njiše blagi vjetar, dok Mirjana stoji na vidikovcu na Marjanu i promatra neobuhvatljivu liniju horizonta plavog mora. Brodovi, jedrilice i jedan trajekt koji odlazi prema otocima ostavljaju bijele tragove. U sunčano popodne počinju pjevati prvi među posljednjim preživjelim cvrčcima babljeg ljeta pa Mirjana mirno oslanja ruke na toplu kamenu ogradu i uživa ugodnu naježenost kože od vjetra koji njiše najtanje grane čempresa. Onda ispušta uzdah kakav ispuštamo kada se udaljavamo od nekog smirenog užitka i malim koracima počinje silaziti plitkim kamenim stepenicama prema veduti zvonika svetog Duje i rivi s klobucima palmi. Kad je prošla uz crkvu svetog Frane, zaokrenula je lijevo i konačno stupila na Prokurative, trg s tri strane omeđen zgradom s lukom visokih arkada, u kojima se svaki njezin korak vidio umnožen u odrazima izloga. Dok se približavala kafiću s pletenim stolicama u najdubljem i najsunčanijem kutu trga, nasred kojeg se sunčala jedna bijela mačka, iz kafića ju je dočekao početak pjesme;
... Rekli su mi najgore o tebi
nisu nikad pričali o sebi
rekli su mi ono ća su tili
virova san, stariji su bili.
Sjela je za pletene stolice, pod suncobran, pila kavu i sok svježe iscijeđene naranče i slušala.
rekli su mi ono ća su znali
virova sam jer san bija mali...
Zazvonio joj je mobitel. Izvadila ga je iz torbe i odgovorila.
ONA: "Halo..."
ON: "Halo, draga, ovdje Ante, tvoj sam Argentinac, bolje pivam neg' Kićo Slabinac!"
ONA: "Kako ti je, dragi, kako si putovao?"
ON: "Od Đakova preko Seljmenaca, u svatovima ostah bez novaca."
ONA: "O Bože, pa jel imaš za kartu nazad, neka ti Đuka posudi!"
ON: "Đuka dao, snaše oduzele, udri Ante brigu na veselje. Tamburaša trebam da me prati, šta čekate zlaćani dukati."
ONA (zabrinuta): "A sad ozbiljno, kakvo je to selo kod tvojih prijatelja?"
ON: "Ah. Probudio sam se u sobi kod Đuke u Davoru. Cijeli gradić živi na Savi, pola ljudi radi kao kapetani i mornari na riječnim brodovima. I idu. Od Davora do Amsterdama. Rijeka nekad ostavi bočne rukavce da se zatvore i nastanu bazeni puni ribe. Vidio sam kako djeca love ribu rukom. Sava je rano jutros u daljini bila tako tiha pa čuješ samo šuštanje listova dok voda pere preduge grane vrba uz potoke koji im korijene žmahu, i odlaze dalje u rijeku. I pijetlovi su kukurikali bez nadglasavanja. I još nešto što nećeš vjerovati. Kunem ti se... Šetao sam se i vidio kako iznad ravnice izlazi ružičasto sunce. Tek nakon nekoliko trenutaka postalo je žuto i bijelo. I sva su polja žita bila ružičasta pa su tek onda postala zlatna. Znaš, kad sam bio mali u Buenos Airesu i kad sam u školi trebao opisati gdje živim, uvijek sam zamišljao da ću napisati nešto kao Moje selo okruženo je ravnicama, brežuljcima i šumom. Kroz njega teče potok, a moja kuća je pokraj potoka. Najviše volim svoj zavičaj u ljeti jer ja i moji prijatelji idemo na treninge i utakmice pa se smijemo i šalimo. Evo, svatovi dolaze, Đuka im otvara kapiju... A sad čekaj, morat ću ići, dolaze kraljice."
ONA: "Kraljice!?"
ON: "Djevojke, nikad to nisam vidio, hodaju u bogatim slavonskim nošnjama, s golemim muškim šeširima, cilindrima napravljenim samo od cvijeća, od vijenaca i imaju prave sablje u ruci. I pjevaju ljubavne pjesme. A onda kad ih gledaš... udare drmeš! Evo ih dolaze kod Đuke."
ONA: "Pa ženi se susjedov sin, ne Đukin."
ON: "Da, ali u Davoru samo Đuka ima ovako veliko dvorište da ih sve primi. Pruža mu se dok te oči služe. I svo je ravno. Zovem te ujutro. Putujem sutra uvečer iz zlatnog mora na tvoje plavo. Idemo na festivale klapa i šansona kad stignem."
Ona zatvara mobitel, promatra more u daljini pa podigne ruku, doziva konobara, nešto mu kaže, on odvrati klimanjem, donosi joj još jedno piće i pušta glazbu.
Još jednom da se rodi, nemirno ovo tilo,
Zvizdu će istu slidit, i bi će ča je bilo.
On hoda u redu između kraljica. Kao kralja prati ga po pet djevojaka sa svake strane, odjevenih u nošnje sa sabljama kao straža iza kojih idu tamburaši. On hoda kao opijen. Otvara usta.
ON: Prošla je mladost moja, dal itko za nju mari, i ča su stukli mladost, i prsti na gitari. Ovo je naša pisma, jer ništa nas ne dili, i vi ste kao i ja, iz iste čaše pili.
Svatovi uz pocikivanje odlaze u ravnicu praćeni ljudima u nošnjama i tamburama.
Lara Badurina i Nino Sorić