Iskreno sam se obradovao pajdašu Ćosu koji mi je već s vrata obznanio da i on namjerava vlakom putovati za Zagreb. Ubrzo smo dogovorili dan polaska i počeli pakirati kovčege i putne torbe s raznim predmetima koje smo nakupovali kako bi što bolje s njemačkom robom opremili naše kuće koje, nažalost, nikako ne mogu dočekati da se vlasnici stalno nastane u njima.
S pajdašem Ćosom nikad nije bilo dosadno; pun humora bio je dobrodošao u svako društvo, a kako je godinama radio na berlinskim građevinama, znao je za mnoge probleme radnih kolega pa sam bio siguran da će na dugačkom putu do Zagreba ispričati barem jednu priču iz života naših iseljenika.
Prijatelj pročita moje misli pa mi kroza smijeh reče da zna što očekujem od njega jer sigurno hoću napisati prilog u jednom tjedniku pak mi treba "štofa". Tobože stidljivo, priznam pajdašu da je u pravu i onak, usput, zamolim ga da mi ispriča nekaj o čudaku Francu kojemu su prišili nadimak "Fric" jer je, navodno, pročitao sva Krležina djela i napamet znao sve "mudrolije" Petrice Kerempuha.
I tako došao je dan polaska pa smo se udobno smjestili u drugi razred ICE-a, na brzaka prodiskutirali o dosad najtežoj krizi hrvatske Vlade i naglo zašutjeli. Nakon nekoliko minuta obostrane šutnje sjeti se Ćos obećanja da će ispričati s kakvim se to problemima bori naš zajednički poznanik Fric za kojega svi, koji ga poznaju, kažu da je postao pravi čudak i da s njim nekaj ni v redu.
Po pajdaševu pričanju, za Fricovo čudno ponašanje najviše je kriv njegov jedinac Ivek koji je u domovini bil odlikaš, a ovdje, u njemačkoj školi, već drugi put, kak zgleda, nebu prešel peti razred osnovne škole. Siromak Fric je uvjeren da su njegovi zlobni susjedi "ocoprali" Iveka i zbog toga mu ide tak slabo u školi.
Jednog dana je Bara, bez suprugova znanja, nazvala školu i od razrednice doznala da joj sin neredovito dolazi u školu, a kad i dođe, sjedi u klupi kao drvo i ne možeš od njega čuti ni slova. Razrednica je Bari savjetovala da neka dječaka nužno odvede k liječniku jer tko zna što se zbiva u njegovoj duši.
Budući da nije mogla sakriti razgovor s učiteljicom, sve ispriča suprugu koji jedva pristane odvesti sina liječniku za živce. Ovaj, pregledavši maloga, uputi ga u kliniku na promatranje. Nakon tri tjedna Ivek je otpušten iz bolnice kao tjelesno potpuno zdrav, duševno normalan, ali suviše prepušten sam sebi.
Tom prigodom održao je liječnik Fricu pravu prodiku rekavši da za Iveka treba više brinuti, a ne misliti samo na peneze i štedne knjižice. Ali nehajni Fric nije se previše obazirao na liječničke savjete i dalje je bio uvjeren kako su mu susjedi zavidni pa su, da mu napakoste, dali Iveka kod Vave "ocoprati".
Smišljajući osvetu, počeo je sve češće sam sa sobom razgovarati i kažiprstom praviti neke čudne krugove. Srećom, Bara je na vrijeme shvatila da su u utrci za novcem zaboravili na Iveka pa se sada potpuno posvetila djetetu. Dječak je počeo redovno ići na nastavu i uspio s dobrim završiti peti razred. A, Fric i dalje živi u uvjerenju da je to sve "coprničino" djelo ne prihvaćajući činjenicu da s djetetom, kao i s narodom, treba razgovarati.
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu