Vjerujem da naša djeca žive bolje, ali ne i zadovoljnije

Za našu obitelj odsad počinje novi, ali naporniji život. U domovini nismo primjećivali kako su nam brzo prolazili sunčani dani, trenuci u kojima smo s roditeljima uživali, iako nismo uvijek imali što jesti ili obući ono što bi nam se svidjelo.

Propustili ste drugi dio priče?

Često se sjetimo našeg starog doma i sela. Katkada nam poteče i koja suza kada opet "vidimo" mačkice i peseka s kojima smo se igrali pokraj stare čađave peći. Najromantičnije je bilo kada bi nestalo struje. Baka bi nacijepala drva, a po cijeloj sobi titrala bi vatrena sjena koja se znala odbijati od tamnog prozora. Pod kozom bi spavala naša mačkica i zadovoljno prela. Nama djeci baka bi ispričala koju priču. Sve su to doživljaji koji se ne mogu tek tako zaboraviti. Niti će ih naša djeca ikad moći doživjeti.

Naša djeca rastu u novim okolnostima, sasvim drukčijima od onih u kojima smo mi bili. Pozorno slušaju naše priče, iako ih ne mogu usporediti sa svojima. Mi, roditelji, ulažemo velik trud kako bi oni mogli bolje živjeti. Vjerujem da žive bolje, ali ne i zadovoljnije.
 
Iako se ovdje dobro zaradi (uz prekovremeni rad), zahtjevi naših života često prelaze granice financijskih mogućnosti. Zbog toga se katkada moramo i zadužiti, pogotovo ako želimo nešto sagraditi u domovini. Roditeljska kućica već je stara i ne isplati se obnavljati. Ni sami ne znamo tko će u njoj živjeti. Stanje u Lijepoj Našoj sve je teže, mi živimo na dvije strane – nismo ni ovdje ni ondje.

Uza sav taj trud i rad ne primjećujemo da su nam djeca već velika i da nam vrijeme izmiče te sa sobom nosi nova iznenađenja. Dolazi nam ono čemu smo se i najmanje nadali. U našoj zemlji počinje nemir, Srbi nam najavljuju rat, raspada se komunistički režim... Hrvati se bore za goli život i svoju državi. U našoj domovini bukti rat, na tisuće ljudi ostaje bez svojih ognjišta i krovova, izbjeglice odlaze u cijeli svijet...

Domovini je potrebna humanitarna pomoć, a i izbjeglicama koji stižu u Njemačku. Rat se osjetio i u našoj obitelji. Svoj stan popunili smo izbjeglicama, rodbinom... Cijeli dan zvonio bi telefon, a ne bi nam bilo teško otići ni po onaj najmanji "prtić" koji bi složila neka stara nemoćna bakica za pomoć Lijepoj Našoj.

Osim sakupljanja novca, obuće, odjeće i hrane, fotografirao sam ratne strahote u svojoj zemlji te ih pokazivao njemačkoj javnosti. Najmanje šest puta u godini bio sam u Hrvatskoj s konvojima i marljivo zapisivao što je sve potrebno. 

Sada me zabrinjava samo jedno – hoću li se ikada moći vratiti sa svojom djecom u Hrvatsku? Uporan sam! Živim u nadi i ne popuštam! Hrvatska je danas samostalna i slobodna zemlja...