'U Kanadi nismo imali kontrolu nad svojim životima'

Vjerojatno ostanete u čudu kad se neki vaš susjed vrati iz Sjedinjenih Američkih Država ili Kanade i slušate kako ga njegova žena zove "Đan", a ne Ivan. Možda ste se koji put i zapitali čemu ta promjena imena?

Pretpostavljam da su vam objasnili kako je to novo ime u iseljeništvu lakše izgovoriti. Vi ste taj odgovor prihvatili, a u sebi sigurno mislite nešto drugo. 

Eto, stalno naglašavam kako mi, Hrvati, govorimo zaista jednostavnim jezikom. Jasno, sad će mnogi dići glas protiv mene da pišem gluposti jer hrvatski je kompliciran. No ne slažem se s njima. Ako je na papiru napisano "Maja", onda je to samo "Maja", i ništa drugo.

Došla sam u Kanadu sa znanjem engleskog jezika, govorila sam ga dobro – iako s akcentom, jer nitko to od nas ne može izbjeći. Moj suprug Vladimir uopće nije znao engleski i zaista mu je bilo teško.

Pa neka se čuje da smo Hrvati! Posebno je zanimljivo (i smiješno) slušati naše unuke kad nam ispravljaju izgovor nekih riječi.

No, riječ je o zanimljivom jeziku, taj sve nekako izvrne, svaku riječ. Naša kći Maja, tada još vrlo mala, pošla je u kanadsku školicu, vratila se kući i rekla da se ona od sada zove "Mejđa".

"Koja Mejđa? Ti si Maja, naša pčelica Maja, i nitko tebi ne smije mijenjati ime. Sutra kad dođeš u školu, odmah objasni svojoj učiteljici da se tvoje ime izgovara Maja i tako će ostati", govorim ja.

Od tada do danas, naša pčelica ne dopušta nikome – koliko ja znam – mijenjati njezino ime i vjerujem da ima tu i tamo problema jer Kanađani vole ili skratiti ili promijeniti imena onih koji su došli živjeti u ovu zemlju.

Pogledajte naše prezime: Krčmar. Kako u Kanadi nema "č", mi pišemo svoje prezime "Krcmar".

To je prezime obitelji moga supruga, kojim su se nazivali već nekoliko stoljeća, i zar bismo ga mi sada trebali promijeniti jer netko ga ne može izgovoriti?

Ne dolazi u obzir. Dapače, naš sin Saša, kojem su čak skratili ime na "Saš", piše svoje ime i prezime s kvačicom na s i c (dakle Saša Krčmar), što izaziva razna pitanja onih koji ne znaju naš lijepi jezik.

Supruga Vladimira često zovu "Vlad"! To prihvaćamo nekako. Čak i moje lijepo ime pokušavaju skratiti, no tu se ne prepirem.

Kada imate tako komplicirano prezime za izgovaranje kao mi, mogli biste imati problema i najčešće ih imate.

Kad su djeca bila mlađa, i liječnik bi prepisao neki lijek, oni iz ljekarne nisu uopće mogli izgovoriti naše prezime. Bilo je tada nekoliko pomalo opasnih situacija. Jednom su, kako rekoh, "krkljali" nešto, dali mi lijek, ja ga uzela, došla doma i zvoni telefon.

Čovjek na telefonu govori neka ne uzimam taj lijek, jer je za nekoga drugog. Nakon tog iskustva, uvijek sam provjeravala piše li naše prezime na toj kutijici.

Mnogi naši prijatelji zadržavaju svoja imena i prezimena, dok ima nekih kojima to nije važno.

Ne želim nikoga posramiti, ali često spominjem one koji uporno zadržavaju svoje prezime, iako oko njega svi uzdišu.

Tako moj prijatelj Mirko Brkljačić nikako ne mijenja svoje komplicirano prezime – a živi u Argentini. I njegov sin Ivan, koji je inače profesor arhitekture na jednom od mendoških fakulteta, isto tako ne mijenja svoje prezime.

Moj drugi prijatelj dr. Ivan Hrvoić inzistira i na izgovoru i na pravilnom pisanju svoga prezimena, koje zaista nije jednostavno za ljude u Kanadi, ali i u Hrvatskoj, no dr. Hrvoić razmišlja kao i mi. 

Treba poštivati i čuvati ono što su nam roditelji ostavili u naslijeđe, posebno naša hrvatska imena i prezimena. Po njima se prepoznajemo.

A koliki su Hrvati promijenili svoja imena i prezimena u Kanadi! Ljerke su često postale Erike, Hrvoje je Greg, skoro svaki Ivan postao je John, Stjepan ili Štef je Steve.

Prezimena su vrlo često dobivala dodatni "h", tako više nisu bili Kovačići, već "Kovachichi". Ovo uzimam samo kao primjer, pa se vi, koji niste promijenili ime, nemojte odmah uzrujavati.

Vi drugi, možda ćete imati problema s kojim ćete se jednom morati pozabaviti. Imate li neke posjede u Hrvatskoj, vjerojatno ćete morati dokazivati vašim punim i pravim imenom tko ste i od koga ste.

Naime, roditelji su upisali ime i prezime u državne knjige i pod tim imenom se vodite ma gdje god živjeli.

Promijenite li ga, dodate li slovo imenu ili niste više Ivan nego John – slijede komplikacije jer administracija je neumoljiva. Ona ne priznaje dodatno slovo ili objašnjenje da je tako lakše izgovoriti.

Kako čujem, to se može dosta lako riješiti, ali svako rješavanje stoji i vremena i novaca – više vremena nego novca.

No mnogi ne misle o tim problemima u početku već mnogo kasnije, kad dolazi do problema zbog oporuka, zemljišnih knjiga ili sličnoga.

Znam ljude koji su dugo morali dokazivati da su ovo ili ono, no dokumenti drukčije govore i administracija ne popušta.

A kako nam je lijep naš hrvatski jezik! Pokušavala sam objasniti mojoj unuci neke riječi koje samo, koliko znam, hrvatski ima.

Npr. pregršt cvijeća. To je nemoguće prevesti na engleski da zvuči onako toplo kao što je izrečeno. Recimo druga riječ, koja je tako slatka, a ne može se lijepo prevesti: "domaće". Shvatila sam to dobro kad sam razmišljala o prijevodu moje druge knjige "Snivala sam Božić u Hrvatskoj".

Prijatelji moji, u Statutu naše mlade Republike Hrvatske jasno piše da mi govorimo hrvatskim jezikom.

Majka i otac dali su nam imena, koja nas označavaju. Često pomislim s koliko nemara se mi, barem neki od nas ovdje u Kanadi, ali i u drugim zemljama po svijetu, igraju tim svetim naslijeđem.

Mi, koji smo napustili domovinu iz ovih ili onih razloga, na samom početku života u Kanadi nismo imali kontrolu nad svojim životima.

Pokušavali smo najbolje što smo mogli, trudili se nekako živjeti i svašta smo bili u stanju "pregristi" kako bi obitelj nekako napredovala.

Jedino u čemu imamo pravo i slobodu jest zadržavanje svog imena i prezimena. Ponosna sam na njega, učim i svoju djecu i unuke da ga ne mijenjaju ni zbog čega.

A to što se neki oko mene muče izgovarajući naše prezime – baš me briga!