Domovinski rat

Došao iz Švedske braniti Hrvatsku, a kući se vratio kao 30-postotni invalid

Foto: Vojna povijest
Došao iz Švedske braniti Hrvatsku, a kući se vratio kao 30-postotni invalid
08.10.2017.
u 13:01
Bio je u dvomjesečnom zatočeništvu u vojnom gospodarstvu Manjača koje je JNA pretvorila u logor. Tamo su ga ispitivali o roditeljima
Pogledaj originalni članak

Primjer hrabrog iseljeničkog društva jest Hrvatsko društvo "Velebit" osnovano 1964. godine u švedskom Göteborgu. Podaci koje iznosimo prenio je u intervjuu nekadašnji predsjednik Hrvatskog društva "Velebit" Marinko Bazina, rođen u Kočerinu 1954. godine, a koji danas živi u Švedskoj.

Utemeljitelji društva bili su politički emigranti porijeklom iz Hercegovine, a ime društvu dali su po planini Velebit kao simbolu snage, otpornosti i izdržljivosti. Velebit je imao oko 200 aktivnih članova, među kojima je bilo i ekonomskih emigranata pristiglih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Društvo je organiziralo demonstracije protiv jugoslavenskih veleposlanstava, promicalo hrvatski jezik kao jezik Hrvata umjesto hrvatsko-srpskog, poticalo demonstracije prilikom posjeta Josipa Broza Tita Švedskoj kada su članovi nosili transparente "Tito zločinac, Tito ubojica", njegovi članovi bili su začetnici obilježavanja komemoracije za Bleiburg. Sudjelovali su i u otmici zrakoplova Scandinavian Airlines Systema, let br. 130.9. (svrha je bila osloboditi zatvorene hrvatske emigrante kojima je prijetilo izručenje Jugoslaviji i sigurna smrtna kazna). Intervju koji je 2015. godine vodila Marina Perić Kaselj s bivšim predsjednikom Hrvatskog društva "Velebit N.B." u istraživačkoj je arhivi Instituta za migracije i narodnosti.

Službena zastava društva bila je hrvatska zastava (crveno-bijela šahovnica). Drugi naraštaj – potomci iseljenika, uglavnom su, za razliku od svojih očeva, visokoobrazovani pojedinci koji su s istim žarom stupili u članstvo društva. 

Za vrijeme rata, članovi "Velebita" iz Göteborga materijalno su pomagali domovini. Polovicom kolovoza 1991. godine skupina dobrovoljaca, njih dvadeset i dvoje, došli su se prijaviti na ratište za obranu Hrvatske. Stariji su se, po nagovoru ministra obrane Gojka Šuška, vratili u Švedsku jer su tamo bili korisniji, dok su mlađi ostali i priključili se obrani.

Među njima je bio Robert Mikulić, rođen 1969. godine u Göteborgu, koji je u vrijeme dolaska u Hrvatsku imao siguran vlastiti posao i lagodan život (prema prilogu Jakše Raguža, "Domovinski rat: Svjedočanstva" – VP. magazin za vojnu povijest, Zagreb. lipanj 2013., 46-53., i nadopunama iz priče njegova suborca Ivana Bazine koji je iz Bosne i Hercegovine otišao k stricu u Švedsku i s grupom članova društva "Velebit" došao u Hrvatsku).

Ušao je u Tigrove, brigadu ZNG, i to u 1. bojnu "Tuškanac", kojom je zapovijedao Ivan Grbavac. Postrojba je bila angažirana na osiguranju strateški važnih objekata u Zagrebu od mogućeg napada JNA. Javio se kao dragovoljac i s Tigrovima iz 3. bojne "Pionirski grad" došao u Hrvatsku Kostajnicu.

U Hrvatskoj Kostajnici zarobljen je s ostalim suborcima od JNA (predali su se kako ne bi ostavili ranjene suborce). Prisjeća se prvih trenutaka zarobljavanja riječima: "Bojao sam se reći da sam iz Švedske jer sam svojim očima gledao što se dogodilo s onima koje bi izdvojili. U pitanju su uglavnom bili kostajnički Hrvati... Našeg vodiča odveli su i ubili. Nastojao sam se utopiti u masi te sam dao djelomično lažne podatke rekavši da sam iz mjesta Kućerin."

Bio je u dvomjesečnom zatočeništvu u vojnom gospodarstvu Manjača koje je JNA pretvorila u logor. Tamo ga je časnik JNA ispitivao o roditeljima. 

Kako mu je otac bio istaknuti hrvatski emigrant u Švedskoj, nastojao je što manje reći o njemu prikazujući obitelj kao isključivo ekonomske emigrante. Njegov otac i stric bili su politički emigranti. Stric Stipe Mikulić ubijen je 15. prosinca 1975. Bio je predsjednik hrvatske udruge "Velebit". U 4.30 sati ujutro ubijen je pred svojom kućom kada je kretao na posao. Poslije samo nekoliko mjeseci sva informativna sredstva izvijestila su da je ubijen iz političkih razloga.

Lagao je da je kao dijete dolazio s roditeljima na ljetovanje. Zarobljenici u Manjači nisu ništa znali o tome što se događa u vanjskom svijetu. 

"Ja sam tek naknadno doznao da je švedsko veleposlanstvo u Beogradu tražilo da me njihov predstavnik posjeti, ali su od JNA dobili odbijenice."

U logor su tri puta dolazili predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa.

"Kako sam od svih logoraša najbolje govorio engleski jezik, moji suborci i zapovjednici tražili su da govorim ispred svih njih o uvjetima života u logoru. Preko Crvenog križa mi, logoraši, slali smo poruke svojim roditeljima. Ja sam poslao poruku majci. Drugi slučaj je kad sam govorio uime svih logoraša prilikom dolaska britanske televizijske ekipe na Manjaču. Tada sam doznao da JNA za našu razmjenu traži od Hrvatske neki teritorij."

Nakon 58 dana boravka na Manjači, izvršena je razmjena zarobljenih Tigrova, hrvatskih policajaca, civila...

Mikulić, čim se zdravstveno oporavio, otišao je u Švedsku posjetiti obitelj. Nakon deset dana vratio se u Hrvatsku i ušao u sastav 66. bojne vojne policije u kojoj je ostao do travnja 1992., nakon čega je otišao u HVO kako bi pomogao tamošnjim Hrvatima.

Vratio se kao 30-postotni invalid u Švedsku, gdje i danas živi s obitelji, i uspješan je vlasnik tvrtke. Aktivan je u društvu "Velebit". Barem jednom godišnje dolazi u Hrvatsku (Jakša Raguž, "Domovinski rat: Svjedočanstva" – VP. magazin za vojnu povijest, Zagreb, lipanj 2013., 46-53.).

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 4

KO
komunikolog
14:12 08.10.2017.

Opet Hercegovci!!

BR
BrankoZuti
15:29 08.10.2017.

Dok su udbaši iz HDZ-a pljačkali tvornice, čovjek se vratio da bi branio zemlju. Zemlju koja danas umire...

Avatar Idler 3
Idler 3
14:42 08.10.2017.

Jednostavno - velko hvala. Saki pravi Hrvat znal je i osjetil kdaj je treba pomoć svojoj Domaji....o ovim drugima nebumo na danešnji den !!!