Josip Stadler bio je prvi vrhbosanski nadbiskup. Imenovan je 1881., nakon što je Austro-Ugarska preuzela vlast u Bosni i Hercegovini od Turske, za čije su okupacije među narodom djelovali uglavnom franjevci. Tada je obnovljena redovna crkvena hijerarhija, što je značilo ne samo jačanje uloge Crkve već i unapređenje društvenog, prosvjetnog i kulturnog života.
Stadler je, nakon studija teologije i filozofije u Rimu, bio nadstojnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu te od 1874. i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Došavši u Sarajevo, započeo je s gradnjom katedrale, osnivanjem niza župa, otvaranjem škola i prosvjećivanjem nepismenog naroda. Već 1882. u Travniku je osnovao Dječačko sjemenište i gimnaziju, gdje su stasali mnogi hrvatski intelektualci, a među njima i mladi svetac – Petar Barbarić. Godinu dana poslije utemeljio je Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, otvorio tiskaru i pokrenuo izdavaštvo, uključujući i politički list Hrvatski dnevnik.
Osnivao je sirotišta i brinuo za nezbrinutu djecu te je otvarao staračke domove. Pokrenuo je mnoge kulturne i prosvjetne institucije u BiH. Utemeljio je Družbu služavki maloga Isusa. A kao znanstvenik objavio je filozofski sustav u šest knjiga i preveo Novi zavjet na hrvatski jezik. Intenzivno je radio na jedinstvu katolika i pravoslavaca, pa ga je papa Lav XIII. čak imenovao apostolskim povjerenikom za sjedinjenje Pravoslavne i Katoličke Crkve.
U vrijeme njegova stolovanja u Sarajevu, papa Lav XIII. 1901. proglasio je Papinski zavod svetog Jeronima "hrvatskim". Međutim, zbog velikih pritisaka tadašnje austrougarske politike, morao je povući odluku i vratiti pridjev "ilirski". Stadler zbog toga prosvjeduje u Vatikanu i bori se za hrvatsko ime, no kada ne uspijeva parirati Beču, prima kritike, ponižen se povlači i ispričava papi. Umro je na glasu svetosti...
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.