Prešli smo u Smoky Mountains. Zanimljiv je to planinski lanac koji prolazi dvjema američkim državama, Tennesseejem i Sjevernom Karolinom.
Propustili ste naš prvi putopis po Sjedinjenim Američkim Državama? Pročitajte ovdje!
Prošli smo kroz dva zanimljiva mjesta: Pigeon Forge (3000 m) i Gatlinburg (3500 m).
Nevjerojatno je kako su u njima Amerikanci razvili planinski turizam. To su mjesta koja su smještena u kotlinama ove velike planine, gradići koji osvjetljavaju noć. Ljudi su vani, kao i u našim dalmatinskim gradićima – život se proteže do kasno u noć. Ljudi su vrlo društveni i otvoreni.
Ujutro nastavljamo putovanje. Prelazimo preko planina. Ovaj masivni planinski lanac, Apalačko gorje, s najvećim planinskim lancem Smoky Mountains u istočnom je dijelu SAD-a, a uz Rocky Mountains na zapadu najveći je u Americi. Penjemo se uz planinu. Njeni lanci i klanci neodoljivo me podsjećaju na našu Bosnu.
U šumi žive bezbrojne vrste biljnoga i životinjskog svijeta. Dok se penjemo uz planinu, sve je više magle. Brda kao da se isparavaju.
Zastajemo ispod dva velika vrhunca koje su Indijanci (u svom jeziku) nazivali Chimney Tops, zacijelo zbog magle i isparavanja (moglo bi se prevesti kao "vrhunci – dimnjaci").
Dolazimo na vrh lanca Smoky Mountains (u prijevodu "planine koje puše"). Prizor je veličanstven: mjesto koje dijeli dvije države –Tennessee i Sjevernu Karolinu – dijeli i dvije klime.
Naime, samo 15-ak metara nakon granice prešli smo iz magle, kišice i oblaka u sunce i svjetlo. Kakav divan osjećaj! Gotovo na svakom proširenju ili usjeklini Amerikanci su napisali nešto o tom mjestu. S takvih mjesta redovito pucaju divni pogledi na šumu i kotline.
Spuštamo se niz planinu. Već smo u Sjevernoj Karolini. Nakon otprilike 20 milja ulazimo u indijanski rezervat Cherokee. Vrlo impresivno mjesto, spuštanje u najljepšu dolinu koju sam vidio u životu. Indijanci su očigledno bili vrlo inteligentan narod, poznavali su zemlju izvrsno, njene ljepote i ćudi, njenu narav i opasnosti.
Njihov je život bio drukčiji od našega. Bili su vrlo duhovan narod, poznavali su tajne postojanja. Ne mogu odmah ne razmišljati o najvećem genocidu u povijesti čovječanstva, genocidu bijelih ljudi nad crvenima.
Fra Robert nadodaje: "Nemoj zaboraviti napisati kako su Amerikanci na Indijancima vježbali kako će kasnije porobiti čitav svijet."
Indijanci, narod jake tradicije, svojstvene vjere, prijatelji zemlje, nastanjivali su nekada cijeli američki kontinent. Osvajači s Istoka natjerali su ih na "odricanje" od svoje zemlje.
Jedno od najvećih i najpoznatijih, a i najrazvijenijih indijanskih plemena, Cherokee, izgubili su zemlju koja je uključivala velike dijelove današnjih američkih država: Zapadne Virginije, Virginije, Kentuckyja, Tennesseeja, Sjeverne i Južne Karoline, Georgije i Alabame.
Svaki potpis na nekakve mirovne ugovore značio je ustvari otuđenje njihove zemlje. Godine 1721. potpisan je prvi ugovor između Cherokeeja i guvernera Nicholsona. Samo u nešto više od sto godina nakon toga (1835.) Cherokeeji su izgubili i ono malo što im je preostalo.
U tih stotinu godina američke države, poput Georgije, otvoreno su ignorirale zakone ili sudske akte koji su štitili Indijance.
Povjesničari bilježe i razloge za izgon Indijanaca. Najvažniji je pronalazak zlata u blizini Dahlonege u Georgiji. To je bio odlučujući događaj za okupiranje zemlje koju su držali Indijanci, a za koju su bijelci mislili da je jako bogata.
Nadalje, do tada, u vrijeme rata za nezavisnost, Cherokee Indijanci bili su saveznici Englezima. Uz to, stalna čežnja Amerikanaca za ekspanzijom vodila je u konačnu otimačinu zemlje od njihovih vlasnika, Indijanaca.
Andrew Jackson, američki predsjednik, bijaše jedan od glavnih propagatora otimanja indijanske zemlje. Povijesni je i ljudski apsurd u činjenici da je upravo u ratu Jacksonov život spasio jedan od poznatih Cherokeeja Junaluska.
Dan 10. svibnja 1838. svakako će ostati u pamćenju Cherokeeja, a i mnogih Amerikanaca, kao najcrnji dan u američkoj povijesti.
Tada je general Scott naredio nasilno preseljavanje Cherokeeja iz Sjeverne Karoline u Oklahomu. Bijaše to njihov Križni put (nazvan Trail of Tears = Put suzâ), dug 1600 kilometara, na kojem su mnogi ostavili živote.
Samo nekolicina Indijanaca uspjela se spasiti bježeći u šume. Njihovi potomci danas žive ispod obronaka lanca Smoky Mountains u Sjevernoj Karolini.
Dramatični događaji iz razdoblja preseljenja Cherokeeja iz njihovih stoljetnih nastambi izvorno je opisao John Burnett, časnik američke vojske koji u svojim sjećanjima napisanima 1890. kaže ovako: "Često sam odlazio na izlete, u lov gdje sam se susretao i sprijateljio s Indijancima Cherokee. S njima sam išao u lov, ribolov, spavao oko naloženih vatri uz njihove šatore, naučio sam govoriti njihov jezik, a oni su me naučili i kako praviti zamke za životinje i prelaziti potoke i rijeke. Postali su mi bliski prijatelji.
Godina 1838. zatekla me u vojsci. Budući da sam poznavao Indijance i njihov jezik, bio sam određen za prevoditelja, u svibnju 1838. godine. Nažalost, tada sam bio svjedokom izvršenja najbrutalnije zapovijedi u povijesti američkog ratovanja. Tada sam vidio bespomoćne Cherokeeje kako ih izgone iz njihovih domova, tovare poput teladi ili ovaca na 645 vagona na njihovu putu prema Zapadu.
Nikada neću zaboraviti tugu i suze tog jutra. Poglavica John Ross pomolio se prije odlaska, dječica su mahala svojim planinama i rijekama u znak posljednjeg pozdrava.
Mnogi nisu imali ni pokrivača, a većina ih je iz domova istjerana bosa i gola. I tako je počeo njihov višemjesečni križni put. Od 17. studenoga, kada su nas stigli vjetrovi, snijeg i oluje, do 26. ožujka, kada je završio ovaj žalosni put, mnogi Cherokeeji patili su neizrecivom patnjom.
Ovaj put u neizvjesnost bio je put u smrt. Mnogi su umrli od zime i bolesti. Među njima sjećam se lijepe žene poglavice Johna Rossa. Bila je to žena dobre duše, koja je svoj jedini pokrivač dala bolesnom djetetu da se zaštiti. Umrla je kao mučenica. Pokopali smo je uz cestu, daleko od njezina doma, u tuzi dana. Anglosaksonska rasa trebala bi joj izgraditi spomenik u znak vječnog sjećanja na njezinu ljubav i patnju.
Često sam, kad sam bio na straži, obilazio te siromahe dajući im svoj kaput da se ogriju. Moram reći i ovo: kao mlad čovjek družio sam se često s djevojkama. Volio sam biti u njihovu društvu. Moram priznati da kroz sva moja druženja s predivnim mladim Indijankama, nisam naišao ni na jednu koja je bila nemoralna.
Ovo tužno putovanje završilo je 26. ožujka 1839. s užasno tužnom brojkom od četiri tisuće grobova ostavljenih uz puteve kojima smo prošli.
Gledajući unatrag i postavljajući milijun pitanja, pokušavam odgovoriti na ono najvažnije: zašto? Odgovor mi izgleda ovakav. Sjećam se godine 1829. i božićnog plesa i divne zabave među Cherokeejima. Tada je jedan indijanski dječak prodao zlatnu ogrlicu bijelom trgovcu. To je vjerojatno zapečatilo sudbinu Cherokeeja.
Ubrzo su njihovu zemlju preplavili vladini agenti i vojnici u potrazi za zlatom. Ljudi su ubijani, domovi pljačkani i spaljivani... Ti bijelci bili su gladni za zlatom. Za njega su bili u stanju sve učiniti.
Indijanski poglavica Junaluska osobno je poznavao predsjednika Jacksona. Junaluska je sa svojih 500 mladića pritekao u pomoć Jacksonu u bitci kod Horse Shoe. Njegova 33 mladića dala su život u toj bitci, a sam poglavica osobno je spasio život predsjedniku Jacksonu.
Kada su započeli indijanski problemi s preseljavanjem, poglavica Ross poslao je Junalusku kao osobnog izaslanika kako bi molio predsjednika Jacksona za zaštitu. Jackson je bio hladan i bezvoljan.
Nakon što je saslušao Junalusku, rekao mu je: "Gospodine, vaš posjet je završen, nema ničega više što mogu učiniti za vas."
Bio je to bezobrazan i bezdušan odgovor. Sudbina Cherokeeja tako je bila zapečaćena u Washingtonu, D.C. dekretom koji je naredio preseljavanje. Poslano je 4000 vojnika i 3000 dobrovoljaca koji su tada ispisali najcrnje stranice američke povijesti.
Sjećam se posebice jednog prizora. U jednoj kući maleni dječak je umro. Majka i druge žene spremale su ga za ukop. Uto su upali vojnici, izbacili žene ostavivši mrtvo dijete nasred kuće. Je li ga je itko ikada pokopao? Ne znam.
U drugoj kući jedna je udovica skupila oko sebe svoje troje dječice. Zajedno su molili na njihovu jeziku. Opraštajući se od kuće pomilovali su svog psa od kojeg su se s tugom rastajali. Majka je uzela djecu u naručje i za ruku i prije nego što je uspjela prijeći prag svoga doma, pala je mrtva. Bilo je to za nju previše!
Poglavica Junaluska bio je i sam svjedokom ovog dramatičnog prizora. Suze su mu pošle niz oba obraza. Okrenuo se k nebu zavapivši: "E moj Bože, da sam znao u bitci kod Horse Shoe ono što znam sada, američka povijest bila bi pisana drugačije."
Sada, godine 1890., kada smo podaleko od tih događaja, žao mi je da se istina o ovim događajima skriva od naših mlađih naraštaja. Nadam se da će budući naraštaji ponavljati i pamtiti ove žalosne događaje iz 1838. godine. Mogu s ponosom reći da sam učinio sve što sam mogao za njih kao njihov prijatelj.
I danas me oni zovu: Vojnik koji je bio dobar prema nama.
Međutim, ubojstvo je ubojstvo. I netko mora odgovarati i objasniti zašto su tekli potoci krvi po indijanskoj zemlji u ljeto 1838. Netko mora objasniti zašto četiri tisuće tihih grobova žalosno obilježava križni put Cherokeeja.
Volio bih da mogu zaboraviti, ali slika 645 vagona stalno se vrti po mojem sjećanju. Neka nam veliki sudac bude milostiv za sve naše čine".
Danas je ispod Smoky Mountainsa oko pet tisuća Cherokeeja. To su potomci onih koji su uspjeli pobjeći u šume. I danas oni biraju svoga poglavicu i svoje vijeće. Imaju svoju školu i pokušavaju sačuvati svoj jezik.
Jedan od slavnih Cherokeeja je Sequoyah, koji je stvorio indijanski alfabet i tako postao legenda novijeg indijanskog načina života. Njegova priča zaista je fascinantna. O njoj ćemo drugi put.
Cherokee su drukčiji od ostalih Indijanaca. Evo kratkog opisa njihovih običaja. Oduvijek sedam za njih sveti broj. Razvili su sedmerostruki klanski sustav. Kuća njihova središnjeg vijeća izgrađena je u sedam dijelova.
Sveta vatra koju se palilo u određeno vrijeme palila se sa sedam vrsta različitog drvlja. Imali su sedam festivala u godini. Obiteljska loza brojila se po majčinoj strani. Čovjek je svojom rodbinom smatrao samo onu s majčine strane, a najmoćniji muškarac bio je majčin brat (ujak).
Glavna odgovornost za disciplinu i poučavanje u lovu i ratovanju pripadala je majčinu stricu. Žene su bile vlasnice svih posjeda. Klanovi su svakako bili najvažniji u životu Cherokeeja. Biti bez klana, značilo je biti bez ikakvih prava, čak i bez prava na život.
Ako je bilo koji član klana trebao pomoć, klan je to osigurao. Ako je član klana bio ubijen, klan se brinuo za osvetu. Osveta je bila pažljivo pripremana tako da se izbjegavalo stradanje nevinih. Suprotni klan to je obično prihvaćao opravdanim.
Osveta je smatrana nužnom jer se njome postiže oslobađanje duše pokojnika koji nakon izvršene osvete postaje slobodan u svom prolazu iz ovoga u drugi svijet. Ovaj stari običaj osvete ukinut je od vijeća svih Cherokeeja godine 1808.
Svi zločini, poput krađe iz vjerskih objekata, napada na svećenika, bavljenja vračanjem, ubojstva, krađe od mrtvaca i ženidbe unutar klana, kažnjavali su se smrću.
Svako selo imalo je tzv. bijelu i crvenu vladu. Bijela je bila zadužena za obavljanje općih poslova u miru, a crvena za stanje u ratu. Sve u svemu, zanimljiv je to narod, bogat poviješću, tradicijom i patnjom. Njihove priče iz povijesti i svagdašnjeg života svakako su fascinantne i inspirativne.
Na samom ulazu u rezervat slikali smo see pred znakom na kojem piše "Welcome to Indian Reservation Cherokee". I mi očito, kao i svi ostali, dolazimo se ovdje samo fotografirati. Dočekuje nas jedan Indijanac u odori poglavice. S njim se također slikamo. Govori nam nekoliko riječi na svom jeziku. Nažalost, od Indijanaca je ostalo samo ime. Njihov način života, njihova povijest i običaji danas se iskorištavaju samo u reklamne (dakle, materijalne) svrhe.
Oko sebe vidimo samo trgovine i – muzeje. Odlazimo do Oconaluftee, indijanskog sela, u kojem se prikazuje izvorni indijanski način života, rada.... Za to treba platiti $12. Budući da obilazak traje više od sata, odustajemo jer nam se žuri dalje na istok. Vraćamo se na glavnu mjesnu cestu.
Zanimljivo, s lijeve strane vidimo katoličku crkvu Our Lady of Guadalupe (Gospa od Guadalupe). Dakle, i među Indijancima ima katolika. Uz glavnu prometnicu nailazimo na sve vrste uobičajene turističke ponude, mnoštvo suvenira...
Pri samom izlasku vidimo kockarnicu, čiji su vlasnici Indijanci. Oni, naime, imaju povlasticu da ne plaćaju državne poreze. Povijest tvrdi kako su ih bijelci osim oružjem, uništili upravo alkoholom i drogom. Nije velika razlika ni danas.
Svakako bi ovdje bilo zanimljivo provesti barem malo vremena u razgovoru s nekim od Indijanaca. Budući da vremena nema za bacanje, tješim se kupujući nekoliko malih knjižica s izvornim indijanskim pričama, legendama, običajima.
Prolazimo dalje kroz ovu predivnu dolinu u koju se odmah zaljubih. Ovdje je sve – i planina sa svojim tajnama i pitoma dolina sa svojim privlačnim potočićima, zelenilo polja i izraz lica domaćih Indijanaca – sve je tako naravno, čovjek se osjeća blizak prirodi, kao da je tu živio dugo godina.
Čini mi se da ovdje žurba američkoga brzog načina života zastaje. Ovdje se nekako osjeća i ona druga strana života, postojanja.
Napuštamo rezervat oko 11 sati prijepodne. Vozimo se dalje u Sjevernu Karolinu. Moramo je čitavu "pregaziti" da bismo stigli do sljedećeg cilja – Croatana.
Tu hrvatsku priču donosimo sljedećeg ponedjeljka...