Imamo li u Ivanu, Juraju i Josipu Ahelu možda i buduće hrvatske nobelovce?

Sve do jedne prekrasne i prohladne večeri na Dan zahvalnosti krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, o obiteljima u kojima je mnogo izvrsnih znanstvenika samo sam čitala.

Tada sam s grupom prijatelja iz Hrvatske bila pozvana na blagdansku večeru u dom jednog od poznatijih svjetskih imunologa Jonathana Ashwella, koji i danas vodi laboratorij na američkom Nacionalnom institutu za zdravlje (NIH) u Bethesdi pokraj Washingtona. 

Uvijek me je intrigirala činjenica da postoje obitelji s više vrhunskih znanstvenika koji su razvili zavidne karijere, ali bez utjecaja nepotizma. Imala sam vječnu dilemu: što je to glavni uzrok da djeca poznatih znanstvenika i sami postaju izvrsni stručnjaci? 

Da bih rasvijetlila tu svoju znatiželju, često sam i prije proučavala sve što mi je došlo pod ruku o bračnom paru Marie i Pierre Curie koji su 1903. prvo podijelili Nobelovu nagradu za fiziku, a poslije je sama Marie Curie dobila istu nagradu za kemiju 1911. godine. 

Nevjerojatno je da je njihova kći Irène Joliot-Curie krenula majčinim stopama pa i sama dobila Nobelovu nagradu za kemiju 1934. Pitala sam se što je bilo presudno za njezin uspjeh? Genetika, okruženje tijekom odrastanja, utjecaj roditelja ili sve zajedno?

Drugi izvrstan primjer i predmet mog interesa obitelj je znanstvenika i zajedničkih dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1915. godine. William Lawrence Bragg primio je Nobelovu nagradu vrlo mlad, u dobi od 25 godina, i podijelio je s ocem Williamom Henryjem Braggom za zajedničko otkriće korištenja X-zraka za analizu kristalne strukture tvari. 

Naravno, bilo je i drugih primjera koji su me zaokupili, ali lako rješenje i obrazloženje nisam pronalazila. 

Posebice mi je bilo zanimljivo što se katkada jedno dijete roditelja znanstvenika odlučilo i samo biti znanstvenik, a drugo je, recimo, bilo potpuno nezainteresirano za tako nešto ili čak nije završilo ni srednju školu! 

Tu večer davnih godina na Dan zahvalnosti u Bethesdi, u domu obitelji Ashwell, uvijek ću pamtiti jer sam prvi put imala priliku osobno upoznati i iz blizine promatrati obitelj u kojoj su otac i sin svjetski poznati znanstvenici. 

Naime, Jonathanov otac Gilbert Ashwell bio je ujedno i jedan od najpoznatijih američkih i svjetskih znanstvenika, o čijem sam otkriću prethodno doznala iz udžbenika biokemije i njegovih znanstvenih radova, na čiju sam temu i sama pisala seminarske radove. 

Gilbert Ashwell, čije je ime ušlo u sve svjetske medicinske udžbenike iz biokemije, otkrio je 1960. godine važan receptor bitan za funkciju jetrenih stanica, posebice u obrani od infekcija i sepse – kasnije nazvan po njemu. Već je tada bio legenda NIH-a i svjetske znanosti.

Bila sam zaista impresionirana pratiti obiteljsko okruženje u kojem se djeca odgajaju tako da vole znanost i u kojem je ona svakodnevica. 

Upijala sam svaku izgovorenu riječ, promatrala njihove razgovore i vrtjela u glavi misli o tome zašto djeca vrhunskih znanstvenika i sami postaju izvrsni znanstvenici? 

Nadala sam se uloviti barem nešto što bi pomoglo razriješiti moju dugogodišnju dilemu...

Definitivno mi se nakon te večeri činilo da je okruženje vrlo važan faktor, vrijednosti koje sin sluša od oca, teme koje mu otac ili majka ili oboje otvaraju i koje ga potiču na promišljanje, dileme koje pred njega postavljaju, podrška obitelji djeci na putu stjecanja znanja, potpora obitelji za daljnjim kvalitetnim obrazovanjem i mnogo drugih faktora. 

Međutim, istodobno sam se pitala zašto onda djeca iz obitelji koja nisu obrazovana, u kojima roditelji i uža pa i šira obitelj nemaju doticaja sa znanošću također postaju izvrsni znanstvenici ili dobitnici Nobelovih nagrada. 

Moja dilema te večeri bila je još dublja i činilo mi se da sam sve udaljenija od odgovora koji bi mi pomogli. 

Ovih dana me na istom tragu očitog interesa za obitelji izvrsnih znanstvenika oduševljava zagrebačka obitelj vrhunskih znanstvenika, čijeg jednog člana, oca dr. sc. Marijana Ahela i osobno poznajem. 

Marijan Ahel jedan je od najboljih hrvatskih znanstvenika s Instituta Ruđer Bošković (IRB), gdje mi je bio jedan od bližih suradnika čije sam mišljenje uvijek pozorno slušala i itekako uvažavala, kako onda tako i danas. 

Samozatajni i skromni dr. Ahel, znanstveni savjetnik na IRB-u, daleko je najbolji hrvatski i jedan od vodećih svjetskih kemičara koji se bave okolišem, osnivač i dugogodišnji voditelj Laboratorija za analitiku i biogeokemiju organskih spojeva na IRB-u (Zavod za istraživanje mora i okoliša). 

Objavio je više od 90 znanstvenih publikacija koje su citirane više od četiri tisuće puta i to s h-indeksom 32. 

Prema riječima dr. sc. Tvrtka Smitala (znanstveni savjetnik i voditelj Laboratorija za molekularnu ekotoksikologiju IRB-a), jednog od njegovih najbližih suradnika, Marijan Ahel zaslužan je – uz svoj izvrstan znanstveni rad – i za identifikaciju, rješavanje ili sanaciju niza okolišnih problema u Hrvatskoj (kemijska zagađenja na moru, sanacija smetlišta Jakuševec u Zagrebu, problem potoka Gorjak i ispuštanja farmaceutskih otpadnih voda iz pogona Plive, monitoring prioritetnih zagađivača za Hrvatske vode, identifikacija uzorka zagađenja pitke vode u zagrebačkom naselju Vrbani itd.). 

Uz znanstveni rad na IRB-u, Marijan prenosi svoje vrijedno znanje studentima na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 

Također uspješno vodi međunarodne znanstvene projekte. Sa sinom Ivanom publicirao je 2011. godine i izvrstan rad u jednom od najprestižnijih znanstvenih časopisa Nature. 

Iako sam s Marijanom pričala o mnogim temama, nikada nisam razgovarala o njegovoj obitelji. 

Naravno, zamijetila sam da je otac drugom izvrsnom znanstveniku, Ivanu Ahelu. Ivan je danas jedan od najboljih hrvatskih molekularnih biologa koji je na položaju poziciju znanstvenika seniora i voditelja laboratorija na prestižnom Oxfordu. 

Objavio je više od 50 publikacija s oko 2300 citata, h indeks 25. Njegove publikacije objavljene su u najboljim znanstvenim časopisima kao što su Nature, Molecular Cell, JBC, Nature Communications itd. 

Ivan je rođen 1974., diplomirao je molekularnu biologiju na Sveučilištu u Zagrebu 2000. godine, a nakon toga doktorirao na Sveučilištu Yale u SAD-u (2000. – 2003).
 
Godine 2004. vratio se u Europu i počeo istraživački rad kao postdoktorandski student u grupi Stephena Westa (London Research Institute – sada dio Instituta Francis Crick u Londonu) u području istraživanja tumora, posebice baveći se faktorima koji su uključeni u obnovu oštećenog DNK. 

Ivan je osnovao samostalnu istraživačku grupu 2009. i od tada se njegova samostalna znanstvena karijera iz godine u godinu odvija u sklopu Sir William Dunn School of Pathology, na Oxfordu, kao jednom od najboljih svjetskih sveučilišta. 

Štoviše, 2013. godine bio je dobitnik prestižne nagrade koja se dodjeljuje liderima u istraživanju tumora u Engleskoj.

Ipak, radeći u Engleskoj nije zaboravio na domovinu i još uvijek održava aktivnu suradnju s kolegama, posebice na IRB-u, gdje je pomogao razvoj istraživačke grupe u Zavodu za molekularnu biologiju sudjelujući u projektu koji financira izvrstan Fond jedinstvo uz pomoć znanja (UKF) (uspostavila ga je Hrvatska za povezivanje naših znanstvenika u domovini i svijetu). 

Taj projekt s hrvatske strane vodila je znanstvenica Andreja Mikoč iz laboratorija dr. Helene Ćetković. 

Prema riječima dr. sc. Tvrtka Smitala, Ivan stalno pomaže obrazovanju niza diplomskih studenata, doktoranada i postdoktoranada iz Hrvatske pod okriljem svoga laboratorija na Oxfordu.

No da ova priča bude još zanimljivija, Ivan i Marijan, obojica izvrsni znanstvenici, nisu sami u obitelji Ahel. 

Sa suprugom Karmelom Marijan Ahel u Zagrebu je odgojio pet sinova: Ivana, pok. Tvrtka, Jakova, Juraja i Josipa. 

U ovom trenutku, osim najstarijeg Ivana koji već ima respektabilnu međunarodno prepoznatu znanstvenu karijeru, još dva Marijanova sina na odličnom su putu da postanu izvrsni znanstvenici. 

Još 2015. godine, nakon završenog studija na PMF-u u Zagrebu, Juraj Ahel počeo je graditi svoju znanstvenu karijeru u Beču, u grupi profesora Tima Clausena na Institutu za molekularnu patologiju, gdje je trenutačno doktorski student. 

Najmlađi sin Josip Ahel također je krenuo stopama oca i svoje braće i već je sada na Sveučilištu Oxford u grupi profesora Francisa Barra na Odjelu za biokemiju, gdje provodi svoja početna znanstvena istraživanja.

Zagrebačka obitelj Ahel svakako je odličan primjer kako se odgajaju i stvaraju vrhunski znanstvenici i sigurna sam – prekrasni mladi ljudi u Hrvatskoj. 

S posebnim zadovoljstvom ovdje sam ih ukratko predstavila, a imajući čast osobno poznavati Marijana Ahela odlučila sam pokušati i dalje rasvijetliti vječnu temu o tome što je uistinu presudno da se dijete razvije u vrhunskog stručnjaka ili znanstvenika, posebno u odnosu na obiteljsko okruženje? 

O rezultatima i spoznajama detaljno ću izvijestiti u jednom od sljedećih članaka jer vjerujem da obitelj Ahel, njihovo iskustvo i životne vrijednosti, mogu biti odličan uzor svima koji žele odgajati svoju djecu na putu znanosti u Hrvatskoj, ali i šire.

Pokušat ću doznati što je to zajedničko obitelji Curie, Ashwell, Ahel i drugim sličnim obiteljima vrhunskih znanstvenika, u kojima je prije svega predani rad, a ne nepotizam, ključna poluga napredovanja. 

I na kraju, pitam se (i nadam se) imamo li u Ivanu, Juraju i Josipu Ahelu možda i buduće hrvatske nobelovce?

Nikad se ne zna, sve su mogućnosti otvorene...