Hrvatski iseljenik Ivo Pečar koji godinama živi u glavnom gradu Perua, Limi, svake godine po nekoliko mjeseci provede u Hrvatskoj. Redovito ljetuje na Pelješcu i usputno navrati u Dubrovnik i u malo selo Sustjepan u Rijeci Dubrovačkoj, gdje mu se rodio otac, a posjeti i Split, gdje ima imovine, piše Matica iz 2000. godine.
Razgovor s ovim 76-godišnjakom vodili smo na hrvatskom kojim dobro vlada, iako mu katkada "pobjegne" neki arhaični izraz ili neka riječ iz suvremenog španjolskog.
Domovinu svojih korijena, Hrvatsku, posjetio je ponovno, ali ne samo zbog mora i sunca. Želio je, kaže, vidjeti kako "stoji njegova stvar s kućama u Dubrovniku i Splitu."
"Imam kuću u Dubrovniku, koja nije bila nacionalizirana, ali u njoj žive stanari i nije je moguće isprazniti jer ja nemam novca da bih mogao osigurati odgovarajuće zamjenske stanove stanarima. Kako će to sve završiti – ne znam", smireno govori Ivo Pečar, pokazujući razumijevanje i za one koji se koriste njegovim stambenim prostorom.
Kuća u Splitu, u Ujevićevoj ulici, pravno gledano u nešto je povoljnijem položaju. U Odjelu za upravno-pravne poslove Splitsko-dalmatinske županije taj postupak napreduje. Kad bi došao barem do jedne od dviju kuća, Pečar bi dio godine provodio u Hrvatskoj, s mlađim sinom, a ostalo vrijeme živio bi u Limi.
"Starost bih podijelio tako da bih ljeti bio u Hrvatskoj, a zimi u Peruu. No treba biti strpljiv. Vidjet ću kako će to ići dalje. Ministarstvo razvitka, obnove i iseljeništva me podržava", otkrio je barba Ivo, čiji je životopis zanimljiv i – nesvakidašnji.
Rodio se u Limi i kad su mu bile 2,5 godine odveden je u Hrvatsku, gdje je ostao punih 18 godina. Za to vrijeme završio je srednju školu, a s nešto više od 20 godina vratio se u Limu i započeo studij ekonomije. Jedno vrijeme boravio je u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je radio i studirao.
"Tada su mi umrli otac i majka, a zatim i sestra. Ostao sam sâm i ubrzo se oženio Talijankom, čiji je otac bio iz Trsta. Eto, zbog toga mi djeca ne govore hrvatski, što mi je neizmjerno žao", nastavlja Pečar i dodaje: "Imam veliku obitelj, petero djece i šestero unučadi. Sada živim s najmlađim sinom jer su stariji zasnovali svoje obitelji".
U Pečarevoj kući u Limi uvijek se gajio hrvatski duh, a u vrijeme Domovinskog rata, kad je Lijepa Naša krvareći dospjela na naslovne stranice svjetskih novina i u udarne radijske i televizijske emisije, s ostalim Hrvatima u Limi prikupljao je pomoć za svoju staru domovinu
"U našem lijepo uređenom Hrvatskom domu u Limi svi smo mi, Hrvati, "stavili ruke" i preko Matice iseljenika Hrvatske slali pomoć, najvećim dijelom lijekove i druga medicinska sredstva. Dao je svatko koliko je mogao".
Najmlađi Pečarev sin ima 26 godina i studira elektrotehniku u Limi. Otac bi ga želio dovesti u Hrvatsku kako bi sam ocijenio bi li mogao živjeti u Lijepoj Našoj. Tako bi Ivo Pečar ljeta provodio u "staroj domovini", a zimovao u Peruu. Takvi su mu planovi.
Tako jedan čovjek, naš iseljenik, rastrgan između Južne Amerike i Europe, potaknut pozivom hrvatskih vlasti našim ljudima u svijetu da se počnu vraćati, razmišlja o svojoj domovini, zemlji svojih predaka, s kojom nikada, ni u najtežim trenucima, nije prekidao žive veze.
Matica, 2000.