Kao osmo od desetero djece, Visko Berković rođen je 19. studenog 1897. u Veloj Luci na otoku Korčuli. Njegov otac također se zvao Visko, a majka Mara. Vjenčali su se 19. svibnja 1883.
Visko je kršten 8. prosinca 1897., a Svetu potvrdu primio je 17. svibnja 1908. Osnovnu školu i drvodjeljski zanat završio je u rodnom mjestu i dosta rano se posvetio umjetničkom stolarstvu. Vojsku je služio u austro-ugarskoj mornarici od svibnja 1915. do listopada 1918., a u Kraljevini SHS od prosinca 1918. do siječnja 1920. Ukupno više od četiri i pol godine.
Vrativši se kući nije mogao pronaći posao pa je odlučio otići kod starijeg brata u Buenos Aires. Početkom listopada 1920. ilegalno preko Italije prelazi u Francusku.
Probijajući se teškim i nepoznatim putem pao je u provaliju i od udarca izgubio svijest. Iz nesvijesti ga je probudio jedan pas ližući mu lice pa je Visko govorio prijateljima da mu je on spasio život.
Stigavši u Marseille s namjerom da otplovi bratu preko oceana lopovi mu ukradoše sve osobne papire i novac. Ostavši tako bez svega, životni put Viska Berkovića skreće u sasvim drugom smjeru.
U Marseilleu ostaje do kraja svibnja 1921. i onda odlazi u Reims gdje radi godinu dana. Poslije toga ide u Pariz i zapošljava se kao stolar.
U slobodno vrijeme igrao je nogomet. Sprijateljivši se sa sinom jednog šefa policije ulazi u krug njihovih prijatelja.
Gubitak dvojice sinova
Svirajući u društvu tamburicu, sreća mu se nasmiješila jer je svojim dalmatinskim šarmom privukao pozornost i simpatiju jedne djevojke iz kruga visoke francuske buržoazije, imenom Cécile Germaine Grenierboley (1900. - 1968.). Njezin djed Jean Alfred Cocula bio je senator pokrajine Lot.
Ta simpatija prerasla je u ljubav i oni su se vjenčali 10. svibnja 1928. u Argenteuilu. Pola godine prije Berković je dobio francusko državljanstvo.
Nakon toga živjeli su s njezinim roditeljima u prostranoj vili s vrtom, a imali su i jednu stambenu zgradu za iznajmljivanje.
Posao mu je dobro išao pa 1929. otvara svoj obrt umjetničke stolarije u Parizu. Iste godine rodio mu se prvi sin Jean, a već 1932. drugi sin Pierre-Tomislav koji nažalost umire 1937. Te godine Berković seli obrt iz Pariza u svoj vrt.
Onda mu se 1938. rodio treći sin kojem je dao ime Pierre, prema imenu preminulog sina. Ni on nije imao sreće jer je umro kao mladić 1964. Gubitak dvojice sinova teško ga je pogodio, a posebno njegovu suprugu koja pred kraj života gubi razum i umire u svojoj 68. godini.
Uspješan i poznat
Berković je umjetničkim stolarstvom postigao veliki uspjeh i postao nadaleko poznat. Između 1942. i 1944. napravio je svoje remek-djelo: namještaj dnevnog boravka (Salle a manger) i dobio titulu: Meštar umjetničke stolarije (Maître Artisan Ébéniste).
Taj namještaj sastojao se od velikog stola, šest stolaca, pisaćeg stola, velikog bifea, jedne vitrine i stalaka za salonski sat.
Zatim je 1955. i 1958. proglašen najboljim francuskim radnikom umjetničkog stolarstva (Meilleur ouvrier de France comme artisan ébéniste).
Isto tako, 1970. odlikovan je Nacionalnim redom za zasluge (Chevalier de l'ordre National du Mérite).
Bio je dopredsjednik Društva obrtnika Argenteuila i svake godine je u toj ulozi na čelu povorke obrtnika i trgovaca defilirao gradom.
U svom poslu dosta je koristio drvo ruže i indijskog palisandera, a većina nastalih djela krase mnoge bogate rezidencije.
Tako je u prostoriji za specijalna primanja poznatog proizvođača pjenušca Taittingera u Reimsu jedini namještaj njegov stol sa šest stolaca, a u drugoj je veliki bife. To je sve dio remek-djela iz 1944. Stol je napravljen u stilu kretske umjetnosti, na nozi u obliku lire.
Berković je bio društven čovjek i volio je pjevati te svirati dalmatinske pjesme s tamburicom koju je donio iz domovine.
Kao znak privrženosti rodnoj zemlji u kući na zidu držao je jednu sliku s natpisom "Živila Hrvatska". Rado je pomagao našim ljudima pri pronalasku posla i sređivanju papira za boravak u Francuskoj, posebno šezdesetih godina prošlog stoljeća, a neki su kod njega radili.
Pred kraj života stanovao je kod sina Jeana u Rilly la Montagne blizu Reimsa gdje je umro 14. travnja 1974. od raka na plućima koji je izazvala drvena prašina.
Pokopan je u Argenteuilu u obiteljskoj grobnici pokraj svoje supruge i sinova, a na nadgrobnoj ploči stoji znak MOF na lovorovoj grani, simbol najboljeg francuskog radnika (Meilleur ouvrier de France).
Mauricij Frka Petešić
Matica
>> Hrvati i njihovi potomci na stranim poštanskim markama: Ivan Bjelovučić
>> Hrvati na stranim poštanskim markama: Faust Vrančić
>> Hrvati na stranim poštanskim markama: Paula von Preradović
>> Hrvati na stranim poštanskim markama: grofica Jelena Zrinski
lijepe su to price, samo malo stare. dajte malo stiva za vrijeme domovinskog rata do danas, ima jako potresnih prica, cak s happy end-om, a ovih drugih je najvise. mislim da nema potrebe trenutno pisati, sada, o necemu sto je bilo prije 100g kada sada svi imamo jos i goru situaciju. zasto se, namjerno, izbjegava govoriti o sadasnjosti i razlozima odlaska iz domovine? cemu ta dogadjanja prije x godina kada imamo stvarnost? plasite se uvrijediti velikosrpsku ideologiju? tko vas uopce placa? s kojim razlogom, i kakve to veze ima s nama sada?