Dok se iz dana u dan broj Hrvata koji odlaze u inozemstvo povećava te se govori o cijeloj jednoj Hrvatskoj koja živi izvan Hrvatske, iz Hrvatske se često čuje poziv hrvatskoj dijaspori da dođe živjeti u domovinu. Hrvatski svjetski kongres je krovna organizacija koja okuplja Hrvate u dijaspori te radi na njezinu povezivanju s domovinom.
Udruga je to sa sjedištem u New Yorku osnovana 1993. godine za sve Hrvate koji žive izvan domovine, a o trenutačnom stanju u dijaspori te o mogućem povratku većeg broja iseljenika razgovarali smo s njezinim predsjednikom Vinkom Sabljom. Na toj je poziciji već godinu dana, a prije toga bio je glavni tajnik udruge te je osam godina bio na funkciji predsjednika za Europu. Iz Hrvatske je otišao kao mladić, 1973. godine, prvo u Njemačku, a potom u Švicarsku, gdje i sada živi. Oženjen je Finkinjom te ima četvero djece, a ističe da se kod njega kod kuće govori samo hrvatskim jezikom jer su ipak svi Hrvati.
Kako su organizirani Hrvati koji žive izvan domovine?
Sve ovisi od države do države, ali uglavnom jako dobro, dapače, izvrsno. Većinom su povezani preko nekih hrvatskih udruga, sportskih klubova i katoličkih misija koje djeluju na nekom području.
Jedan od ciljeva vašeg djelovanja je privući ljude koji žive u dijaspori da se vrate u Hrvatsku. Ima li u tome kakvih pomaka?
Ima Hrvata koji se vraćaju u domovinu, ali i dalje se radi o relativno malom broju ljudi. Nema nekog pravila tko se vraća i ima raznih životnih priča. Jedan dio ljudi radio je u inozemstvu pa želi mirovinu provesti u Hrvatskoj. Ima i djece te unuka iseljenika koji žele otkriti zemlju iz koje im potječu preci. Nekima se jako svidi i odluče ostati. A ima i onih koji dolaze iz patriotskih razloga, koji makar živjeli na kruhu i vodi, žele biti u Hrvatskoj.
Koje su organizacije u Hrvatskoj ključne za Hrvate izvan domovine i s kojima vi najviše surađujete?
To je svakako Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske na čelu kojeg je državni tajnik Zvonko Milas. Također, tu je i Hrvatska matica iseljenika kod koje smo mi do sada imali jedan prostor. Od ove godine imat ćemo vlastiti ured u Zagrebu koji će biti od velike pomoći jer se ipak rad može mnogo bolje organizirati u vlastitu prostoru.
Je li birokracija u Hrvatskoj problem te koči li ona povratak Hrvata iz dijaspore?
Ne bih baš rekao da koči, ali činjenica je da je u Hrvatskoj teško riješiti papirologiju. Posebice je šok kada dolazite iz Švicarske ili Njemačke, gdje je sve gotovo u 15 minuta i bez ikakvih problema. Onda dođete u Hrvatsku i trebaju vam tri dana za jedan dokument. Također, trebalo bi pojednostaviti proces dokazivanja državljanstva koji zna trajati i po nekoliko godina, što je apsurdno, pogotovo ako je situacija čista.
Koliko trenutačno ima Hrvata koji žive u dijaspori?
Teško je reći točnu brojku, ali ima milijun do milijun i pol onih koji se deklariraju kao Hrvati. Pritom ne mislim na one koji imaju neke davne hrvatske korijene, nego na one koji baš za sebe kažu da su Hrvati, koji žele biti povezani s Hrvatskom, s njezinim običajima, jezikom, pa čak i ako ga uopće ne govore dobro. Nedavno sam sreo mladog momka iz Južne Amerike koji praktički uopće ne govori hrvatski, treća je generacija vani, ali za sebe kaže da je Hrvat i tako se osjeća.
Ali službenih brojki nema?
Nema, i ono što bi svakako bilo pogrešno jest brojiti koliko Hrvata živi izvan domovine prema tome koliko ih je izišlo na izbore. Mnogi bi htjeli glasovati, ali nemaju priliku jer žive predaleko, jer je premalo biračkih mjesta… Da, primjerice, baš svi koji žive u Australiji gdje ima oko 150.000 Hrvata žele doći na red, trebali bi stajati pet dana u redu za glasovanje. A prije toga bi trebali četiri sata putovati avionom da dođu do biračkog mjesta.
Koje je rješenje za glasovanje u dijaspori prema Hrvatskom svjetskom kongresu?
Mi se već dugo zalažemo da se u dijaspori uvedu izbori pisanim putem, odnosno dopisno glasovanje. Moja supruga je iz Finske i ona tako već godinama glasuje, to je svuda uobičajeno.
Što još treba poboljšati na povezivanju dijaspore s Hrvatskom?
Najveći je problem trenutačno vrlo slab protok informacija između Hrvatske i izvandomovinstva. Pa mi živimo u informatičkom dobu, a Hrvati izvan domovine moraju se namučiti da bi došli do nekih informacija važnih za njih. Odlično je što imamo, recimo, inozemno izdanje Večernjeg lista, ali nema ni jedna televizijska emisija za nas. Pa bilo bi jako gledano ili čitano da se rade prilozi o uspješnim Hrvatima izvan domovine te s kime se oni u gospodarstvenom smislu mogu povezati u Hrvatskoj, kome se obratiti ako se žele vratiti... Svakako je najveći problem što nam fali informacija i Hrvatska bi se sigurno trebala više potruditi da dopre do Hrvata izvan Hrvatske.
Je li realno očekivati neki masovni povratak dijaspore u Hrvatsku?
Smatram da to čak i nije nemoguće, ali to neće pokrenuti generacija koja je iz Hrvatske otišla prije nekoliko desetljeća ili koja cijeli život živi vani. Ako se to i dogodi, to će pokrenuti mladi ljudi. Naša je dužnost da te nove generacije upoznamo s Hrvatskom te ih potaknemo na povratak. Mnogi i ne znaju što mogu očekivati u Hrvatskoj, pa se oduševe kad dođu ovdje i odluče se vratiti. Da bih ih Hrvatska osvojila, moraju je prvo upoznati.
Koliko na povratak utječu ekonomske prilike u Hrvatskoj? Bi li se više ljudi vraćalo kada bi bila bolja ekonomska klima, kada bi se lakše ulagalo?
To je sigurno točno, ali treba uzeti u obzir da mnogi Hrvati iz, primjerice Južne Amerike, već dolaze ovdje jer procijene da će imati bolje mogućnosti za posao. Dapače, najviše se vraćaju mladi obrazovani ljudi koji ovdje onda pokrenu posao i uspješni su. Ali, nekoga iz Kanade, SAD-a ili Njemačke ipak je puno teže privući jer su to razvijenije zemlje. No, kada se govori o ekonomskoj situaciji, dijaspora ipak nije primarna. Prije svega nam je potrebna bolja ekonomska situacija da bismo mlade Hrvate zadržali u Hrvatskoj jer nam ništa ne znači ako se pet ljudi vrati, a sto ih ode van.
Koji su glavni razlozi što se ljudi ipak ne žele vratiti?
Ne bih rekao da se izričito ne žele vratiti, ali treba razumjeti da koliko god ljudi voljeli Hrvatsku, vole i to novo mjesto gdje žive, posebice ako ondje osnuju obitelj, imaju posao, svoj krug prijatelja. Zato mi naglašavamo da je najvažnije privući mlade ljude koji se još nisu skrasili, jer kada se to jednom dogodi, onda će se teško vratiti u Hrvatsku sve do mirovine.
On se uhljebio u Svicarskoj, a Hrvatsku djecu tjera u kontejner u Hrvatsku? Pa sto ne ides ti za pocetak traziti posao u Hrvatskoj i raditi za politicare i ratne profitere sto su pokrali i rasprodali zemlju narodu i uhljebili ratne profitere iz Hrvatske i Bosne Hrvatskoj djeci na grbacu da ih oni uzdrzaju iducih 50 godina? Ovi su poslali u mirovine momke od 20-ak, 25 godina bez dana radnoga staza i sada bi netko morao raditi za njih i za njihove familije citav zivot, a Hrvatska djeca da budu gradjani drugoga reda i da crnce za njih do groba? Pa nije nitko lood, bas do te mjere poremecen. Naravno da tu nitko normalan nece ostati, ljudi ce pokupi svoju djecu i osigurati buducnost sebi i svojoj familiji, posto ta djeca sto sada rastu nema sanse da ce docekati mirovinu. Tu ce se sve raspasti, mirovinski i socijalni sustav vec u iducih desetak i manje godina. Sto prije pobjegnu odatle djeca, to bolje za njih.