Gradske ulice Zagreba i krovovi kuća bili su pokriveni snijegom: neobično doba za putovanje iseljenika da posjete svoj stari kraj. Godina je 1976.
Pa ipak, John Barisich, ribar koji lovi rakove u New Orleansu, iskoristio je mirne mjesece da u Sućurju na Hvaru obiđe svoju staru majku i rodbinu.
Iz domovine je otišao još kao mladić, 1952. godine. U međuvremenu je zaboravio i hrvatski jezik.
"Zagreb mi se jako sviđa. Obišao sam s bratom neke muzeje, katedralu, sveučilišnu knjižnicu, modernu galeriju slika i druge znamenitosti. Sve ostavlja dobar dojam. Lijep, napredan i čist grad", rekao je John Barisich u intervjuu za Maticu 1976.
Ipak, nije na sve gledao s odobravanjem.
"Teška mi je samo ova vaša zima, poledica, a bez svog automobila... Ali selo, selo je ostalo gotovo isto kao što je i bilo. U Sućurju, Dubi i Igranima, kamo sam nosio male darove rođacima, sve je po starome", dodao je naš sugovornik.
"Žene na leđima nose breme, kuće nemaju udobnosti, nema elektrike. A bez elektrike nema napretka. Gledajte, ja sam ribar, radim od zore do mraka sa svojim brodom na ušću Mississippija, ne dolazim katkada kući i po tjedan dana. Ali kad se vratim, čeka me svaka udobnost: televizijski aparat, hladnjak, kupaonica, a žena uzme oznojeno rublje s mene, baci ga u stroj za pranje, pritisne dugme i samo se pere. To je, eto, Amerika", zaključio je John Barisich.
Otokar Lahman
Za 24 godine neko može zaboraviti svoj jezik, ma dajte molim vas nađite nekog drugog lagati.