Crkvu u sklopu ovoga Centra gradit će nasljednik vlč. Perkovića – preč. Anto Vujičić (1926. – 1990.). Iz dopisa koji je 30. travnja 1981. ravnatelj hrvatske inozemne pastve mons. Vladimir Stanković uputio preč. Anti Vujičiću u Springvale, vidi se da je Vujičić već nekoliko mjeseci u Australiji. On je došao u Australiju na odmor, a kako su se u to vrijeme u zajednici u Springvaleu pojavljivali određeni nemiri, Vujičić je tada bio dobrodošao kao ispomoć.
Propustili ste moju prethodnu priču? Pročitajte ovdje...
Stanković mu piše: "Drago mi je da ste odlučili ostati upravo u Springvaleu i to ne samo zato što ste tako hitno potrebni zbog Markova odlaska na odmor nego i zato što taj naš dobri svijet zaslužuje da mu se posveti maksimalna pažnja zbog velikih žrtava kojima su u bratskoj slozi u tako rekordnom vremenu podigli pastoralni centar. A o Vama sam čuo da imate dovoljno energije i ideja da se uklopite u tamošnji dinamizam i da se ne bojite poteškoća koje su tamo sasvim specifične naravi. Neka Vam Bog pomogne da zajedno s vlč. Markom do kraja izvedete to veličanstveno djelo koje služi na ponos ne samo vlč. Marku i njegovim vjernicima nego i svim Hrvatima Australije".
U međuvremenu Marko Perković ne odlazi samo na odmor nego se uskoro (1981.) povlači iz svećeničke službe, tako da je prema uvidu u maticu krštenih hrvatske katoličke zajednice u Springvaleu zadnje krštenje ovdje imao 31. lipnja 1981., a nakon toga Vujičić ostaje sam kao upravitelj Centra.
Sarajevski nadbiskup dr. Marko Jozinović 23. travnja 1981. uputio je iz ureda Vrhbosanskog ordinarijata nadbiskupu Melbournea Francisu Littleu na latinskom jeziku pismo u kojem mu preporučuje preč. Antu Vujičića da ga primi kao svećenika na području svoje jurisdikcije, a koji se već nalazi u njegovoj nadbiskupiji i želi tu raditi na dobro Crkve. A tjedan dana kasnije dobiva dekret i iz zagrebačkog ureda za hrvatsku inozemnu pastvu koji je potpisao predsjednik Biskupske konferencije msgr. Franjo Kuharić, tadašnji zagrebački nadbiskup. Prečasni Anto Vujičić bio je čovjek nemirna duha, ali poduzetan, pa je po dolasku uspio organizirati ovdje hrvatsku zajednicu i započeti izgradnju crkve. Za njegova dolaska ova Misija mijenja ime i naslovnika koji je imala u početku osnivanja, te se od tada zove Hrvatski katolički centar Duha Svetoga. Istražujući zašto je došlo do promjene imena i patrona Centra sv. Josipa u Springvaleu, doznadoh kako se Anto Vujičić privatno zavjetovao, ako bude nekada u mogućnosti podići crkvu, podići će je u slavu Duhu Svetomu. Ovdje mu to uspijeva.
Crkva u Springvaleu ima deltoidan oblik. U dijagonalama je duga 32 metra, a isto toliko i široka. S križem na vrhu tornja visoka je 26 metara. Unutra je tako uređena da može primiti i do tisuću vjernika, a mjesta za sjedenje ima za 850 vjernika. U unutrašnjem uređenju iznad oltara bio je veliki križ s hrvatskim tropletom u boji, izrađen u stilu hrvatskoga zavjetnog križa, a u podnožju križa nalazio se tabernakul. Poslije se ukazala potreba potpune obnove interijera.
Promjene su započele postavkom slika Križnog puta kao i slike silaska Duha Svetoga na učenike koji su nakon Kristova uskrsnuća, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, bili okupljeni u dvorani Posljednje večere. Ove je slike izradio hrvatski akademski slikar iz središnje Bosne Anto Mamuša te danas, nakon nedavne unutarnje obnove i žbukanja zidova u bijelo, posebno dolaze do izražaja u svojoj ljepoti te pobuđuju pozornost u onih koji uđu u crkvu, a vjernika potiču na pobožnost prema otkupiteljskom djelu, muci, smrti i uskrsnuću Spasitelja.
Na dnu crkve s obje strane glavnog ulaza nalaze se pomoćne prostorije, sakristija s prostorom za liturgijsko ruho i uređajima za ozvučenje, prostorija u kojoj se danas pale svijeće, dvije prostorije za ispovijedanje i jedan poseban odjel za tisak, devocionalije i odjeća za folklor. U crkvi se nalazi i prostor za crkveni zbor s elektroničkim orguljama, a konstruktivni nosači stropa iskorišteni su da se dobro riješi problem rasvjete. Ugrađeni su i protupožarni uređaji, kao i uređaj za klimatizaciju i grijanje.
Crkva je građena dragovoljnim prilozima vjernika. U gradnji je sudjelovalo oko 400 obitelji koje su, prema pisanju Južnoga križa, krajem 1983. godine tada već uložile dvije tisuće radnih dana i oko 200.000,00 dolara dragovoljnih priloga, u što nije bila uračunata samoinicijativno kupljena građa, kao ni hrana i piće za radnike.
"Crkva je građena u isto vrijeme kada i crkva u Wollongongu, ali je posvećena tjedan dana kasnije, 6. studenoga 1983. Crkvu je posvetio biskup Ćiril Kos, a u oltarnu je ploču ugradio moći sv. Leopolda Mandića".
Unatoč svim nemirima kojima je bila pogođena Hrvatska katolička zajednica u Springvaleu u vrijeme dok je na njezinu čelu stajao preč. Anto Vujičić, ona je ipak uspjela očuvati svoj Centar s prostranom dvoranom i izvrsno funkcionalnom crkvom.
Daljnja izgradnja u Centru
Zbog nastalih sukoba u zajednici, koji su prema pričanju ljudi nastali nešto zbog ljubomore što se tako brzo napravila crkva i podigao Centar, a nešto više pod djelovanjem jugoslavenskih tajnih službi koje su po svaku cijenu nastojale razbiti ovo hrvatsko jedinstvo, preč. Anto Vujičić morao je otići više zbog svoje naravi i nesnalaženja u uzavreloj situaciji, tako da je u Springvale morao doći drugi svećenik koji će pomirljivo djelovati da ublaži posljedice nastale razdorom u zajednici. Tako u Springvale za upravitelja Centra dolazi vlč. Mato Križanac, mladi svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. On je neko vrijeme bio dušobrižnik hrvatske zajednice u nadbiskupiji Adelaideu, a njegov dolazak u Hrvatski katolički centar u Springvaleu početkom listopada 1984. bio mu je prilika da kao svećenik u svom poslanju bude kušan i kroz vatru i kroz vodu. Ipak je uspio smiriti stanje u zajednici i održati je na okupu te kroz nepunih deset godina izgraditi još jednu manju dvoranu i hrvatsku etničku školu. Godine 1986. u ispomoć mu dolazi iz domovine vlč. Domin Vladić koji kao duhovni pomoćnik djeluje u ovom Centru do 1991. godine.
Uz centar je nastala i folklorna skupina Kardinal Stepinac koja je u kratko vrijeme sa svojih 180 članova postigla zavidnu razinu. Kada je godine 1991. vlč. Josip Kasić teško obolio te više nije mogao voditi Hrvatski katolički centar u Clifton Hillu, na njegovo mjesto dolazi vlč. Mato Križanac, a u Springvale dolazi vlč. Ivica Zlatunić, koji nastavlja s pastoralnim radom ustaljenim tempom. U to se vrijeme nadograđuje i proširuje kuhinjski prostor velike dvorane, a crkva se uređuje iznutra tako da je sada više poprimila na svom sakralnom izgledu te više potiče vjernika, kada stupi u nju, na sabranost i molitvu.
Često je u hrvatskim katoličkim centrima bilo govora o pokretanju inicijative za gradnju doma za stare i nemoćne, ali je to, nažalost, još uvijek ostalo samo na inicijativi, tako da nemoćne starije osobe odlaze u postojeće državne ili privatne domove, a kako ne vladaju engleskim jezikom, tu se uza svu pruženu im skrb ne osjećaju najbolje. U Centru se ipak vodi briga i o starijim ljudima. Postoji aktivna udruga umirovljenika koji se redovito okupljaju u Centru, tako da ovdje može doći tko god želi, porazgovarati s drugima i tako izbjeći staračku osamljenost.
Godine 1988. Hrvatski vjesnik piše o ovoj zajednici te kaže da je njezina osobitost i "u tomu što se sastoji od Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina, a svaka od hrvatskih pokrajina ima svoje posebnosti i od tih lijepih posebnosti koje se popunjavaju nastaju divna djela. Hrvatski katolički centar Springvale ide brzo naprijed i vjerujemo da će Hrvati, bude li bilo potrebno, ponovno znati oduprijeti se svim podvalama koje eventualni zlobnici ili neprijatelji budu htjeli podmetnuti. Svaka čast Hrvatima ovih predgrađa. Oni su veoma mnogo doprinijeli snazi Hrvata Melbournea".
"Ruka Gospodnja bijaše nad njima" o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, 2014.