Ritualni zvuk u svitanje već više od 50 godina odjekuje pristaništem Port Lincolna. Ribari spremaju opremu i mamce prije nego što njihove brodice krenu u lov na tune, piše SBS.com.au.
Ribarstvo je druga najveća proizvodna grana u ovom lučkom gradu u Južnoj Australiji koji je znatno promijenjen 1960. dolaskom skupine izbjeglica iz tadašnje Jugoslavije.
Među njima su bili i roditelji Semija Školjareva....
"Bili su izbjeglice. Napustili su Hrvatsku 1959. i proveli dvije godine u izbjegličkim logorima u Italiji. Tamo su čuli za lov na tune, a ovdje je bilo nekoliko Hrvata koji su došli prije mog oca", otkrio je Školjarev.
Danas Semi Škoraljev upravlja tvrtkom Sekol Farmed Tuna s još jednim potomkom doseljenika – Rickom Kolegom.
Kolega nam je otkrio kako je većina hrvatskih migranata u Port Lincoln došla iz istog malog ribarskog mjesta Kalija.
"Naše selo u Hrvatskoj uglavnom je ribarsko pa je ribarstvo u njihovoj krvi, a ribolov je bio jedan od načina da svi Hrvati u ovoj zajednici brzo budu prihvaćeni. Jer, iznenada dolazite i brzo započinjete posao, gradite brodove, zapošljavate ljude... Tako se pokreće cijela zajednica i tako je uklapanje u nju lakše i jednostavnije", potvrdio je Kolega.
Očevi naših sugovornika dio su naraštaja koji je postao poznat kao "baruni tune". Oni su pripadali skupini ribara koji su preobrazili ovu industriju, posebno nakon uvođenja kvotnog sustava za zaustavljanje prekomjernog ribolova u 80-im godinama prošlog stoljeća. Kvote su potaknule promjene, od lova divlje tune prešlo se na njezin uzgoj, što se pokazalo vrlo uspješnim.
No, prava promjena došla je devedesetih kada je izlazak na unosno japansko tržište mnoge proizvođače tune učinio milijunašima.
Gradonačelnik Port Lincolna Bruce Green naglasio je kako je cijela njihova zajednica imala koristi od uspješnog uzgoja tune.
"Jako je ugodno i zanimljivo bilo pratiti kako je bogatstvo koje su stvorili mnogi ribari ponovno uloženo u grad. Nisu uzeli novac i otišli nekamo drugamo. Ponovno su ulagali u našu zajednicu", ponosno je napomenuo Green.
Danas se većina tunjevine iz Port Lincolna veže i plasira na tokijsku tržnicu riba. No, postoje strahovi od turbulentnih vremena u budućnosti.
Brian Jefferies iz udruge "Southern Bluefin tuna" smatra da će transpacifičko partnerstvo biti dobro za mnoge proizvođače, ali i da će ukinuti konkurentsku prednost koju uživaju izvoznici.
"Ovaj multilateralni sporazum, iako u ovoj fazi ne uključuje Kinu i Južnu Koreju, stvarno uklanja tu prednost pa smo u neto iznosima ozbiljno ugroženi", dodao je naš sugovornik koji smatra da će se pri uzgoju ribe gubiti oko 40 milijuna dolara godišnje i da bi to mogli imati šire štetne utjecaje.
"Ti su ljudi uložili svoj novac i dobit u poluotok. Izgradili su turistički objekt, razvili centre za odmor, a sada je sve to ugroženo", upozorio je.
Ova proizvodnja suočena je s još jednim izazovom. Tko će održati ribolovnu tradiciju i sačuvati je za budućnost?"
Lukin Dinko bio je jedan od "baruna tune". Nakon njegove smrti supruga je preuzela izazov upravljanja tvrtkom "Dinko Tuna". Ova nekadašnja učiteljica, rođena na Tajlandu, a koju muči morska bolest, tako je sasvim neočekivano počela baviti se tunom.
"Zapravo, postala sam uzgajivačica tune jer sam htjela nastaviti ono što je Dinko volio. Njega danas više nema pa sam sve morala naučiti od drugih. I prihvaćaju me kao jednu od svojih, iako sam žena", istaknula je naša sugovornica.
Sada je i ona pripadnica novog naraštaja ribara koji pokušavaju pronaći put da zadrže proizvodnju i ostvare izvoz.
"Samo pokušavam otvoriti tržište, izvesti našu plavu tunu u Kinu. To je teško. Još nema uspjeha, ali nemam namjeru odustati", zaključila je.
Povijest Hrvata Port Lincolna i dalje se odražava u nogometnom klubu i uobičajenim natjecanjima u boćanju svakog utorka u jutarnjim satima. Ali, kako stara garda ribara odlazi, na novim je čuvarima tradicije odrediti smjer prema budućnosti.