Zlata Martinić iz Antofagaste u Čileu kaže da je teško opisati osjećaje pri ponovnom susretu s djedovinom nakon šest desetljeća.
"Moji su doselili u Južnu Ameriku s Brača. Kao dijete posjetila sam Brač i kako nas je rat, onaj prvi, zatekao u Nerežišću, neko vrijeme smo tu ostali, pa su mi se i tri brata ovdje rodila. Evo me sada nakon 60 godina ponovno u djedovini. Provela sam tri mjeseca na Braču i upoznala svoje prve rođake. Sa sobom u Čile nosim čak brački kamen za uspomenu, a i našima u koloniji moram svašta ponijeti", rekla je Zlata u intervjuu za Maticu 1979. godine.
Naša sugovornica otkriva kako se u Antofagasti svakodnevno priča o domovini...
"Jedno je kada o njoj čitaš ili slušaš, a drugo kada vidiš svojim očima. Kada sam odlazila u domovinu, na oproštajnoj večeri koju su naši priredili za mene, mnogi su mi govorili: 'Misli na mene kada budeš na Braču.' I ja sam na sve mislila. Jer mi ovdje živimo jako složno. Složno i aktivno. Naše žene vode brigu o starijim ljudima. Rade to od srca. Svi će biti sretni kada im donesem pjesmaricu s notama i pjesmama na hrvatskom i španjolskom jeziku, jer u svom domu često zapjevamo naše stare pjesme. Najsretnija ću biti ako po povratku zateknem živu i zdravu svoju tetku Lukricu Jurišić-Šimunović koja živi u Santiagu. Vjerojatno je jedna od najstarijih među našima u Čileu sa svojih 95 godina. Možete li zamisliti koliko će tek njoj značiti svaka riječ o starom kraju", zaključila je Zlata Martinić.
Matica, 1979.